U geopolitičkoj šahovskoj partiji između svetskih sila, nafta već dugo predstavlja jednu od najvažnijih figura na tabli.

U poslednjih nekoliko meseci svedočimo dramatičnom zaoštravanju odnosa između SAD-a i Kine, s Venecuelom u središtu energetskog sukoba.

Dok Washington nameće sve oštrije sankcije, Peking tiho ali odlučno pronalazi načine za njihovo zaobilaženje, demonstrirajući promenu ravnoteže moći u globalnoj ekonomiji.

Američka strategija izolacije Venezuele

Donald Trump je u ožujku 2025. godine poduzeo radikalan korak, u američkoj vanjskoj politici, ne samo pojačavajući sankcije Venecueli već objavljujući ekonomski rat, svim zemljama koje održavaju energetske veze s Caracasom.

Uvedene su carine od 25% za sve zemlje bez izuzetka, dok je američkim kompanijama, uključujući naftnog giganta Chevron, naređeno da napuste zemlju, u roku od 30 dana.

Ova odluka nije bila usmerena samo prema Venecueli.

Pravi cilj bila je Kina, najveći kupac venecuelanske nafte. Iza retorike o nacionalnoj sigurnosti, ova strategija predstavlja pokušaj blokiranja kineskog pristupa jeftinim energentima, korištenjem venecuelanske nafte kao poluge u trgovinskom ratu.

Venecuelanska perspektiva

Venecuela posjeduje najveće dokazane rezerve nafte na svijetu – oko 18% svjetskih zaliha s procijenjenih 300 milijardi barela. Uprkos tom bogatstvu, zemlja prolazi kroz tešku ekonomsku krizu. U januaru 2025. proizvodnja nafte dostigla je oko milijun barela dnevno, što predstavlja oporavak, od povijesno niskih nivoa, ali i dalje daleko ispod potencijala zemlje.

Američki pritisak iz 2017. godine uzrokovao je drastičan pad proizvodnje s 1,9 miliona na samo 350.000 barela dnevno između 2017. i 2020. godine. Za ekonomiju u kojoj nafta čini trećinu BDP-a i više od polovice fiskalnih prihoda, posledice su bile razarajuće.

Kineski odgovor: Ignoriranje sankcija

Umesto da se povuče pred američkim pritiskom, Kina je iznenadila svet intenziviranjem uvoza venezuelanske nafte. U martu 2025. procenjuje se da je Venecuela izvezla oko 400.000 barela nafte dnevno u Kinu, što predstavlja najviši stepen, od juna 2023. godine.

Ova odluka nije impulzivna.

Kina je tokom protekle decenije investirala više od 55 milijardi dolara u venezuelansku energetsku infrastrukturu, razvijajući model “nafta za zajmove” koji obje zemlje smatraju strateškim.

Oko 68% venecuelanske proizvodnje, otprilike 500.000 barela dnevno, završava na kineskom tržištu.

Nova geopolitička stvarnost

Kineski odgovor na američke sankcije mnogo je širi od samog ignoriranja trgovinskih ograničenja. Peking je uspostavio složenu mrežu alternativnih kanala nabave energenata:

1. Pojačana suradnja s Rusijom i Iranom, u energetskom sektoru
2. Razvoj “Pojasa i puta”, koji osigurava nove pravce transporta energenata
3. Strateška partnerstva s Brazilom i Argentinom, za regionalnu energetsku suradnju
4. Ulaganje u diverzifikaciju venezuelanskog izvoza izvan, naftnog sektora

Kao odgovor na američke carine, Kina je podigla vlastite tarife na američke proizvode s 10% na 15%, ciljajući posebno energetski sektor, poljoprivredu i strojeve.

Ova kontraofenziva izazvala je pad američkog izvoza u ključnim sektorima i stvorila pritisak, na američku ekonomiju.

Posledice globalnog energetskog sukoba

Paradoksalno američki potez, naneo je značajnu štetu samim, Amerikancima.

Carina od 25% na uvoz energenata stvorila je dodatni trošak od 5,2 milijarde dolara godišnje za američke potrošače. U Teksasu, srcu američke naftne industrije, oko 260.000 radnika našlo se u neizvesnosti zbog potencijalnog gubitka međunarodnih ugovora.

Istovremeno, Venecuela je uspjela povećati svoje izvozne prihode izvan, naftnog sektora za 66% u posljednjem tromesečju, uz kinesku pomoć.

Kineski model “infrastruktura za energiju” pomaže Venecueli da se postupno oslobodi ovisnosti o jednom izvozu i razvije diversificiranu ekonomiju.

Šta dalje…

Energetski sukob između SAD-a i Kine oko venecuelanske nafte razotkriva duboku transformaciju globalnog poretka.

Dok SAD pokušava izolirati svoje geopolitičke protivnike sankcijama, Kina razvija alternativni ekonomski model, koji zaobilazi zapadni uticaj.

Ova situacija ilustrira novu geopolitičku stvarnost, u kojoj energenti nisu samo ekonomski resurs, već instrument moći i uticaja.

Svaki barel nafte koji putuje između Venecuele i Kine nosi više od samog goriva – nosi seme novog multipolarnog poretka u nastajanju.

U ovoj energetskoj partiji šaha, nijedna strana ne igra za nerešen rezultat, a konačni ishod, mogao bi redefinirati globalne ekonomske odnose za nadolazeće decenije.

Borba.Info