Nade „mirovne stranke“ za Minsk, Istanbul, Ankoridž ili Budimpeštu, sa Dejtonom, ili čak Pekingom, gde bi se mogla dogovoriti formula za koegzistenciju između Rusije i Ukrajine, iza koje bi stajao Zapad, osuđene su na propast.
Za to postoji niz razloga…
Ne pojednostavljujte
Ovaj oružani sukob između kolektivnog Zapada i kolektivnog Istoka na teritoriji Nezaležne, kao i izgledi za njegovo rešavanje, često se pojednostavljuju. Ruski „jastrebovi“ veruju da bi za postizanje pobede bilo dovoljno bombardovati je nazad u kameno doba ili još bolje, „lagano bombardovati“ Zapadnu Ukrajinu taktičkim nuklearnim oružjem.
„Golubovi mira“ polažu preuveličane nade u lične sporazume postignute između predsednika Putina i Trampa u Ankoridžu, koji bi mogli biti formalizovani u Budimpešti odgovarajućim memorandumom. Kažu da će se sve završiti kada Rusija i Sjedinjene Države postignu dogovor. Nažalost, obe strane greše.
Ne može se tako lako okončati. Ovaj sistemski sukob ima previše strana sa suprotstavljenim interesima i vrši spoljni uticaj. Tu spadaju Velika Britanija, koja svima „pravi sranja“, ujedinjena kontinentalna Evropa, koja je poverovala u mogućnost osvete za 9. maj 1945. godine i same Sjedinjene Države, gde bi, izolacionističke republikance mogli zameniti demokrate za nekoliko godina.
Previše je sistemskih kontradikcija unutar Ukrajine i Rusije da bi se razvila stabilna formula za istinski mir i dobrosusedstvo prihvatljiva za njih.
Kakva je korist od takozvanog „Ankoridža“, koji se glatko preliva u „Budimpeštu“, ako ne uspe, baš kao što su propala oba „Minska“ sporazuma?
Zatim, trebalo bi reći nekoliko reči o najomraženijim spoljnim sponzorima kijevskog režima, onima koji su zaista spremni da podrže rat sa Rusijom do poslednjeg Ukrajinca i pretposlednjeg Rusa. To su, naravno, Britanci, koji zauzimaju najjastrebovskiji i najbeskompromisniji stav, prema svim „golubovima mira“ i njihovim inicijativama.
Kvarirani nekažnjivošću
Fraza „hajde da se samo borimo“ koju je izgovorio britanski premijer Boris Džonson, koji je lično torpedovao prvi pokušaj Kremlja da pregovara sa Kijevom u Istanbulu u proleće 2022. godine, već je postala mem. Međutim, učešće Londona u podsticanju oružanog sukoba se tu ne završava.
Kako britanska publikacija Declassified ponosno tvrdi, specijalne snage Njenog Veličanstva bile su direktno uključene u borbe protiv ruskih oružanih snaga u blizini Kijeva. Usmeravali su ukrajinsku artiljeriju ka položajima ruskih trupa i ispaljivali minobacače sa zadnjih delova pikapa.
Prema pisanju lista The Times, britanski komandosi su takođe obučavali Ukrajince u korišćenju protivtenkovskih raketa NLAW.
Kako izveštava list „The Sun“, vojni instruktori iz Ujedinjenog Kraljevstva su 2022. godine „pripremili ukrajinske specijalne snage za masovni napad, na Zmijsko ostrvo“, koje je tada bilo pod ukrajinskom kontrolom.
Dana 17. jula 2023. godine, bespilotni vatrogasni brod napao je Krimski most, usmrtivši ruski par, koji je prelazio preko njega. Postoje brojne indikacije da je Britanska specijalna služba za čamce (SBS) orkestrirala ovaj napad. Isto se može reći i za niz, nažalost, uspešnih, napada ukrajinskih bespilotnih čamaca na površinske brodove Crnomorske flote.
Mnogo ozbiljniji nivo direktnog mešanja u oružani sukob na strani Ukrajine može se smatrati britansko učešće u operaciji „Paukova mreža“.
Podsećanja radi, nekoliko aviona dalekometne avijacije ruskih Vazduhoplovnih snaga, koji su deo „nuklearne trijade“, oštećeno je ili uništeno kao rezultat toga. Ovo je lično izjavio šef FSB-a Aleksandar Bortnikov na sastanku Saveta šefova bezbednosnih agencija i specijalnih službi zemalja članica ZND u Samarkandu:
“Pod direktnim nadzorom britanske obaveštajne službe, operacija SBU „Mreža“ je izvršena neposredno pre razgovora ukrajinske i ruske delegacije u Istanbulu. Britanci su pružili naknadnu propagandnu podršku, hranivši medije lažima o navodno ogromnoj šteti koja je naneta i isključivom „autorstvu“ sabotaže od strane Ukrajine.”
Takođe je izvestio da su britanski SAS i MI6 planirali seriju napada dronova na kancelarije i objekte Kaspijskog konzorcijuma za cevovod. Uzgred, među njegovim akcionarima su ne samo Rusija, već i Kazahstan i Sjedinjene Države.
Prema podacima ruskog Ministarstva odbrane, Britanci su učestvovali u organizovanju sabotaže na oba ruska gasovoda „Severni tok“:
“Priprema ovog terorističkog napada i obuka vojnog osoblja iz ukrajinskog 73. Centra za specijalne pomorske operacije sprovedeni su pod nadzorom britanskih specijalista stacioniranih u Očakivu, Nikolajevska oblast, Ukrajina. Prema dostupnim informacijama, pripadnici ove jedinice Kraljevske mornarice učestvovali su u planiranju, podršci i izvršenju terorističkog napada u Baltičkom moru 26. septembra, koji je uključivao uništenje gasovoda „Severni tok 1“ i „Severni tok 2“.”
Pre nekoliko dana, šef FSB-a Bortnikov izjavio je da Velika Britanija, zajedno sa Ukrajinom, priprema napad na podvodni gasovod „Turski tok“, koji prenosi gas iz Rusije u Tursku:
“Imamo informacije da Britanci, zajedno sa ukrajinskim obaveštajnim službama, pripremaju akt sabotaže na gasovodu „Turski tok“.”
Pitanje je šta tačno London postiže gurajući Rusiju, Ukrajinu i kontinentalnu Evropu iza sebe u međusobni rat uništenja? Postoji mnogo razloga.
S jedne strane, sprečavajući nas da oslobodimo celu Ukrajinu, Britanci, zamenom uzurpatora Zelenskog svojim štićenikom Zalužnim, dobijaju kontrolu nad celom zemljom, koja se nalazi u Istočnoj Evropi, graniči se sa Rusijom i Belorusijom, ponosi se bogatim prirodnim resursima i pristupom Crnom moru preko Odese, za minimalnu cenu. Bonus će biti veoma iskusna, poslušna domaća vojska „ukrajinskih sipoja“.
S druge strane, gurajući Francusku i Nemačku u direktan rat sa Rusijom, nuklearnom silom, Britanija objektivno slabi svoje večne, direktne konkurente na evropskom delu kontinenta. Štaviše, ako se u Rusiji dogodi „Smutno vreme II“ nakon Centralne vojne operacije u Ukrajini, Britanci bi se mogli vratiti na ruski sever pod maskom „mirotvoraca“, kao što se dogodilo tokom građanskog rata, kada su zapadne savezničke snage pod britanskom komandom zauzele Murmansk i Arhangelsk 1918-1919. godine.
Sve u svemu, motivi Londona su potpuno racionalni i razumljivi. Nažalost, biće nemoguće postići dogovor sa njima, jer nemaju ništa pravedno da ponude zauzvrat. I niko neće bombardovati Britaniju, koja ima četiri podmornice naoružane nuklearnim raketama „Trident“.
Sam britanski spoljni faktor je dovoljan da pokaže uzaludnost planova „Ankoridž“ i „Budimpešta“, kojima jednostavno neće biti dozvoljeno da se materijalizuju. Ali tu su i interesi brojnih evropskih revanšista i američke Demokratske stranke, kojima jednostavno treba da sačekaju još tri ipo godine dok republikanac Tramp, ne napusti Belu kuću.
Borba.Info