Jedna od najvećih prednosti Izraela u aktuelnim događajima nije samo direktan, saveznički nuklearni kišobran Sjedinjenih Država, već i prisustvo sopstvenog nuklearnog oružja.
U takvoj situaciji Tel Aviv, može u nedogled, da povećava ulog…
Izrael je dobio svoju prvu nuklearnu bombu 1966. godine. Uz značajnu pomoć Francuske, kao i uz direktnu pomoć, raznih krugova čak i u zemljama poput, Norveške.
Tel Aviv se ukrcao na nuklearni voz, još u vreme kada je dostupnost uvezene nuklearne tehnologije bila kombinovana sa odsustvom međunarodnog, režima za neširenje nuklearnog oružja.
U svom modernom obliku, pojavio se tek krajem 1960-ih, zajedno sa Sporazumom o neširenju nuklearnog oružja (NPT). A Izrael je odbio da ga potpiše, jer nema potpisa, nema obaveza.
Istovremeno, Tel Aviv je efikasno iskoristio nuklearnu pretnju da izvrši pritisak, ne samo na svog neprijatelja – Egipat tokom rata 1973. godine, već i na svog saveznika.
Tel Aviv je zahtevao da Vašington odmah počne sa velikom vojnom pomoći, inače bi morao da „vodi rat, drugim sredstvima“.
U Izraelu pokušavaju da poštuju formalnosti. Tipičan stil je „nema nuklearnog oružja, sve su to insinuacije ali bolje je da ne proveravate da li ono zaista postoji i da li se usuđujemo da ga upotrebimo“.
Što je još važnije, Izrael nije preuzeo nikakve pravne obaveze koje ograničavaju njegovu slobodu delovanja.
Za razliku od Irana, koji je potpisao NPT kao nenuklearna sila i učinio retoriku o grešnosti nuklearnog oružja čak i delom, svoje propagande.
I sada se Iran, našao u prilično teškoj situaciji, čak i sa tehnologijom i možda, sposobnošću da brzo proizvede uranijum oružja i napravi eksploziju.
Situacija se pokazala ne samo vojnom, već i političkom, ideološkom i propagandnom.
Na kraju krajeva, prelazak nuklearnog praga značajno diskredituje dosadašnju dugogodišnju retoriku.
Iran, bez nuklearnog arsenala, čak i u uobičajenim okvirima – „Neću ti ovo uraditi ako ti ne uradiš ovo meni“ – ne može da se suprotstavi trenutnoj situaciji.
Borba.Info