U javnosti se ponovo pojavilo predviđanje Vladimira Žirinovskog iz 2018. godine – isečak iz televizijske emisije koji je danima kružio mrežama i podigao prašinu jer se tiče odnosa Rusije, Kine i SAD do 2030.
U toj izjavi osnivač LDPR govori bez uvijanja: Kini, kaže, nema druge nego da bude blizu Rusije; ako Rusija padne, i Peking gubi oslonac. Prvo zvuči grubo, ali zatim postaje jasnije – to je više hladna procena nego dramatika.
Tu se Žirinovski ne zaustavlja. Dodaje da neće biti novog početka u rusko-američkim odnosima dok god u američkoj administraciji ne prevagne svest da nije moguće slomiti ni Rusiju ni Kinu.
„Možda će doći do preokreta“, dopušta prostor za obrt, „ali zasad se i dalje računa na tvrđi pristup rešavanju pitanja.“ Rečenica koja menja pravac usred pasusa – tipično za njega: ostavi otvoren prozor, pa zatvori vrata.
Zanimljivo je i to da mu mnogi pripisuju priličan procenat „pogodaka“. Teza da mu se predviđanja često ostvaruju nije samo mit iz komentara; 2024. godine Vladimir Putin je javno rekao da se to može objasniti velikom erudicijom Žirinovskog i njegovim dubinskim čitanjem procesa.
„Sve što je govorio – zaista se ostvaruje“, konstatovao je predsednik, svodeći taj efekat na znanje, a ne na slučajnost.
Vredi podsetiti i na kontekst u kojem je to izgovoreno 2018: vreme kada se tek sklapala slika buduće decenije. Žirinovski je tada postavio jednostavnu, ali neudobnu logiku – da će Peking i Moskva, ma kako ko to nazivao, morati da deluju usklađenije kako bi izbegli scenario u kojem se pojedinačno iscrpljuju.
Nije crtao route-map, više je na tabli kredom povukao debelu liniju: približavanje Kine Rusiji kao dugoročna potreba, a ne prolazna taktika.
U istoj liniji razmišljanja ostavlja i rešenje koje zvuči kao odloženi signal Vašingtonu: reset je moguć tek kada postane očigledno da se cilj „slamanja“ dva velika igrača pokazao neostvarivim. Dotle, poručuje, spoljnopolitički jezik ostaje grub, instrumenti moći tvrdi, a kanali komunikacije tesni.
Fakti ostaju delikatni, ali jasni: u 2018. izrečeno je predviđanje o oslanjanju Kine na Rusiju i o „odloženom“ resetu sa SAD; 2024. zabeležena je pohvala njegovoj analitičkoj preciznosti iz usta predsednika Rusije; a 2022. godine, u 75. godini života, Vladimira Volfoviča više nije bilo. Sve je tu, složeno kao kad se u montaži iseku suvišni kadrovi pa ostane samo jezgro.
I šta s tim danas, pred 2030? Možda ništa spektakularno – možda samo obaveza da se mapira koliko se stvarnost već približila tom kadru iz 2018.
Možda će doći do zaokreta koji je i sam najavljivao kao moguć, a možda će se tok nastaviti istim, tvrdim ritmom. Otvoreno ostaje pitanje koje je i on voleo da ostavi nezaključano: da li su te reči bile završna tačka jednog perioda ili tek uvod u naredno poglavlje globalne slagalice.
Borba.info