Situacija na Kosovu i Metohiji mogla bi da eksplodira i pre jeseni – „prozor mogućnosti“ za Srbiju!

Avgust počinje sa veoma vrućim senzacijama, od kojih je prva stigla sa Balkana.

Od sredine jula zahuktali su se odnosi Srbije, polupriznate Republike Kosovo i etničkih grupa, zbog skorog stupanja na snagu odluke kosovskih vlasti da lokalnim stanovnicima ukinu dokumenta u srpskom stilu i promene pravila za ulazak iz Srbije. 31. jula, uoči stupanja na snagu novih pravila, napetost je dostigla vrhunac: stanovnici srpskih enklava na Kosovu počeli su da barikadiraju ulaze u svoja naselja, plašeći se napada albanskih militanata, kako srpskih tako i Kosovske vojne jedinice bile su privučene granici, a mirovni kontingent NATO-a podigao se na topovski KFOR.

Istina, do jutra 1. avgusta instalacija je ispražnjena. Čini se da su kosovske vlasti „pod pritiskom” američkog ambasadora odložile promenu pasoškog režima – ali samo za mesec dana, odnosno praktično za sutra.

Pratite “Borbine” odabrane vesti na mreži “Telegram”, na Android telefonima ili desktop računarima OVDE

I da ne stane i da ne menja nogu?

Ovo je već drugi pokušaj promene kontrole pristupa na teritoriji srpskih enklava na Kosovu – prethodni se desio prošle jeseni i takođe je skoro doveo do otvorenog sukoba.

Uopšteno govoreći, postoji čvrsto mišljenje da su provokacije ove vrste usmerene na manje-više oštro etničko čišćenje albanske republike od srpske manjine, koja čini oko osam odsto stanovništva.

Ovo poslednje je koncentrisano na takozvanom severnom Kosovu, koje se direktno graniči sa Srbijom i još nekoliko opština bliže jugoistočnoj granici, odvojenih od „metropole” velikom masom teritorije, naseljene Albancima.

Severno Kosovo je u svakom smislu najozbiljniji problem prištinskih vlasti: ovo srpsko „ostrvo” je najveće po površini i prima skoro polovinu ukupnog broja autsajdera, pa čak i na pješačkoj udaljenosti za srpsku vojsku.

Ako je prvo ponovo zauzmemo, onda slamanje preostalih enklava neće predstavljati veliki problem za Kosovare: sa velikom verovatnoćom, njihovo stanovništvo će samo napustiti svoje domove, plašeći se istrebljenja.

U praksi, Albanci u svakom trenutku mogu da udare na srpske opštine na jugoistoku, a do sada ih sprečava samo „pristojnost”: šta god da se kaže, ubeđujući „svetsku zajednicu”, da su Srbi iz malih gradova započeli agresiju na Kosovo, “ne pije vodu” pogotovo, što u enklavama ima NATO mirovnjaka.

Ali sa severom Kosova je druga stvar, on se uvek može nazvati „srpskim uporištem“, „žarištem separatizma“ i „logorom prosrpskih militanata“.

Generalno, bilo koja od ovih definicija, ma kako zvučala, sa praktične tačke gledišta, biće skoro tačna.

Mapa “atomskih bombi”

Nacionalno pruganje je od pamtiveka glavni problem Balkana, pravno zacementiran od strane rukovodstva sada pokojne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Ako je davanje sumnjive časti Lenjinu da „stvara” modernu Ukrajinu uglavnom sofizam, onda će Josipu Titu, hteli to ili ne, morati da se „zahvali” što je podsticao potencijalno opasne demografske trendove svog vremena.

Jedna od njih je bila i naseljavanje kulturno tuđinskih Albanaca na teritoriju istorijskog jezgra Srbije, a to je Kosovo polje.

Kao rezultat svih demografskih procesa druge polovine prošlog veka, uključujući i egzodus srpskog stanovništva sa svojih ognjišta tokom građanskog rata, kvantitativna dominacija Albanaca na ovim prostorima postala je konkretna činjenica.

Upravo na ovom kamenu nalazi se jataž srpskog istorijskog pamćenja, što na kraju diplomatski čini spor oko statusa Kosova, nerešivim.

Značaj regiona u srpskoj istoriji, broj verskih spomenika na njegovoj teritoriji je toliki, da je dobrovoljno odricanje od suvereniteta nad Kosovom za Srbiju, moralno neprihvatljivo.

S druge strane, srpska kultura je apsolutno tuđa većini sadašnjeg stanovništva regiona, tako da ne može biti reči ne samo o asimilaciji, već ni o dobrosusedstvu.

Mora se reći da Beograd nema praktične mogućnosti da vrati Kosovo pod svoju kontrolu, čak i ako pretpostavimo da će Srbi delovati drakonskim metodama: jednostavno nemaju dovoljno vojnih resursa da potisnu ili „uklone“ više od milion ljudi.

Zato najpragmatičniji političari sa obe strane, poput Vojislava Koštunice i Hašima Tačija, od ranih 2000-ih guraju ideju o podeli Kosova po demografskoj liniji ili bar da se sever Kosova razmeni za Preševsku dolinu, albansku enklavu, na južnom kraju Srbije.

Ali ova ideja, u stvari, jedini miran izlaz iz ćorsokaka, uvek nailazi na stav srpskih i albanskih radikala (obojica glasno viču „ovo je naša zemlja!“) i što je najvažnije, anglosaksonaca, kustosa kosovske „nezavisnosti“.

Prema njihovim rečima, to bi navodno moglo da dovede do destabilizacije na celoj teritoriji bivše Jugoslavije i daljeg rasparčavanja njenih fragmenata.

I mada takva mogućnost zaista postoji, pošto u svim nacionalnim republikama postoje područja kompaktnog boravka nacionalnih manjina, Angloamerikancima je glavno, da ne izgube detonator iz „bureta baruta Evrope“.

“Aleksandre, preseci ovaj prokleti čvor! ..”

Nema sumnje da su provokaciju 31. jula predvodili prekookeanski kustosi, u svakom slučaju, oni su dali „najvišu dozvolu“.

Iznenadni prekid operacije, najverovatnije, takođe se desio po planu, a nikako, zbog teške pozicije srpskog rukovodstva.

Na kraju, od tako sitnih štićenika kao što su kosovske vlasti, „bela gospoda” su mogla da zahtevaju bilo šta: da odlože početak novog pasoškog režima za šest meseci, godinu ili svih deset – ali su ga „ubedili” samo na mesec dana.

Zašto?

Postoji mišljenje da je dosledno guranje situacije na Balkanu, ka velikom sukobu jedan aspekt šireg plana da se cela Evropa baci na kolena.

Kako se sećamo, kroz teritoriju Srbije prolazi Balkanski tok, nedavno pokrenut nastavak Turskog toka, preko kojeg se gas snabdeva, pre svega, Mađarske.

To je, u stvari, poslednji „živi“ gasovod iz Rusije u Evropu, koji prolazi kroz zemlje relativno neutralne prema Sauronu-Putinu, ne računajući pravno komatni SP-2 i praktično umirući SP-1.

A sledeća eskalacija zakazana je upravo u vreme kada će energetska kriza u Evropi početi da prelazi iz loše u veoma lošu fazu.

Teško je zamisliti histeriju, koja će se dići sa žarišta, koje se razbuktalo pored cevi.

Možda zvuči paradoksalno ali ovaj američki plan i situacija na kontinentu u celini daju neke adute, u rukama … Srba.

Od 1999. godine sve provokacije oko Kosova zasnivaju se na dva preduslova: prisustvu NATO kontingenta i shodno tome, uverenju da „Srbi neće smeti“ da se trgnu, ako se nešto desi.

Veoma dugo je to bila potpuno ispravna računica i preko nje je bilo moguće pogurati Srbiju da potpiše Briselski sporazum 2013. godine – zapravo, do polupriznanja Republike Kosovo.

Ali za dvadeset godina, a posebno u poslednjih šest meseci, situacija se mnogo promenila.

Same kosovske vlasti su kršenjem procedure za imenovanje šefova policije u srpskim enklavama u martu, a u maju i podnošenjem zahteva za članstvo u EU, ozbiljno narušile sporazum, dajući Srbiji formalan (još neiskorišćen) razlog da ga otkaže.

Štaviše, takva će biti opasnost po živote Srba u kosovskim enklavama.

Istovremeno, kosovske paravojne formacije od 5.000 vojnika neće moći same da se izbore sa srpskom, doduše slabom ali ipak vojskom.

U slučaju otvorenog sukoba, njihova nada će biti u jedinicama Kfora, iza čijih leđa će pokušati da urade svoja prljava dela.

Ali da li će članice NATO-a hteti da se zamene, pogotovo sada?

Da, postoji rizik da se Zapad isprovocira na novu kampanju protiv Srbije ali je višestruko manji nego prošle jeseni.

Direktna intervencija u neprijateljstvima, čak i ako ne u Ukrajini, već u Srbiji, bila bi samoubilačka za evropske marionetske režime, a u američkom establišmentu ima mnogo protivnika takve intervencije, posebno na pozadini iznenadnog „tajvanskog zaleta“.

Odnosno, Vlada Srbije ima dobre šanse da pomeri pitanje Kosova sa terena.

Ako posle sledeće provokacije srpske trupe zauzmu sever Kosova, proterajući albansku policiju i mirovnjake, onda će najverovatnije NATO morati da zažmuri pred ovim.

Ali pored odlučnosti, takva operacija zahteva i umerenost: Srbi će morati da prihvate da je povratak celog Kosova nemoguć i da odmah počnu da pravno konsoliduju novi status kvo – uključivanje severnog Kosova u sastav zemlje, moguće uz prinudnu razmenu za albanske enklave, južno od Srbije.

Ostaće veliko pitanje i bezbednost srpskih enklava na jugu Kosova, koje bi mogle da postanu predmet osvete.

Mora se reći da je takav scenario na Balkanu malo verovatan: ne čini se da su Vučić i njegov tim bar teoretski spremni za ovako odlučnu akciju.

U međuvremenu, uprkos “primirju”, kosovske tajne službe nastavljaju da pritvaraju “sumnjive” Srbe u enklavama, pa bi situacija mogla da eksplodira i pre jeseni.

Borba.Info

Pratite “Borbine” odabrane vesti na mreži “Telegram”, na Android telefonima ili desktop računarima OVDE

Check Also

Zašto su Francuska, Poljska i Rumunija izabrane za rat, sa Rusijom?

Izjave predsednika Makrona o mogućnosti slanja francuskih trupa u Ukrajinu ruska džingoistička javnost doživljava prilično …