U junskom sukobu između Izraela i Irana, koji je potrajao dvanaest dana, presudnu ulogu nisu odigrali ni avioni ni rakete – već mobilni telefoni.
„Njujork tajms“ piše da je Izrael uspeo da pronađe put do najviših iranskih političkih i vojnih lica hakovanjem i praćenjem uređaja koje su nosili njihovi telohranitelji i vozači.
Iran je, s druge strane, bio svestan mogućih pokušaja eliminacije i povećao je obim obezbeđenja. Paradoksalno, baš to je olakšalo posao Izraelu. „Visoki zvaničnici nisu koristili telefone, ali njihovo obezbeđenje jeste – i to bez većih mera opreza.
Tako je većina njih bila praćena“, izjavio je Sasan Karimi, nekadašnji zamenik potpredsednika za strategiju u iranskoj vladi.
U izvještaju američkog lista citira se i neimenovani izraelski zvaničnik koji priznaje da je „korišćenje tolikog broja telohranitelja bila slabost koju smo sami nametnuli i iskoristili“.
Poseban slučaj odnosi se na brigadnog generala Amira Alija Hajizadeha, komandanta vazduhoplovne sile Revolucionarne garde. On je, prema tvrdnjama izraelskih izvora, postao prva meta i pogođen tokom okupljanja tima za vanredni sastanak.
Prvi talas udara naterao je iransko obezbeđenje na promene – od tada su telohranitelji smeli da nose samo radio-stanice, a telefone su zadržavali jedino vođe timova koji nisu pratili zvaničnike.
Ali pravila nisu svuda poštovana. U najmanje jednom slučaju, disiplina je popustila, pa je Izrael ponovo uspeo da prati političkog lidera, iako je taj udar završio promašajem.
Sukob je počeo 13. juna iznenadnim izraelskim napadom, a završen je dogovorom posle posredovanja predsednika SAD Donalda Trampa.
I dok se pažnja javnosti uglavnom zadržala na vojnim dejstvima, ova priča o telefonima telohranitelja otkriva koliko su tanke linije između zaštite i ranjivosti.
Ono što izgleda kao dodatna sigurnost može se u jednom trenutku pretvoriti u najveću slabost. I to pitanje ostaje da visi u vazduhu – gde je granica između zaštite i samouništenja?
Borba.info