Siniša Ljepojević: Zapad više nije gospodar srpskog prostora – Sada su tu Rusija i Kina

Poslije promjene američke predsjedničke administracije oživjele su stare ideje o prekrajanju unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine i pritisci na Republiku Srpsku.

U tom novom entuzijazmu čak se tvrdi da će predsjednik Bajden “ukinuti Dejtonski sporazum”. To je, naravno, besmisleno jer kako jedan čovjek, makar bio i predsjednik Amerike, može da ukine međunarodni sporazum čiji su garanti nekoliko svjetskih zemalja?!

To prije svega svjedoči o nerealnom svijetu u kome živi politička Amerika. Svijet se temeljno promijenio.

Zapad više nije jedini “gospodar” i, u stvari, živi u “zamrznutom vremenu”.

Istovremeno to još jednom potvrđuje da ni Amerika ni Zapad u osnovi nemaju neku novu, efikasnu politiku ni prema Republici Srpskoj ni Bosni i Hercegovini.

U tom svjetlu, mnogo je vjerovatnije da će Amerika i Zapad samo obnoviti agresivnu medijsko-političku kampanju i uz taj narativ osloniti se na lokalne “agente uticaja”. Uslovi za konkretne političke ili neke druge akcije, međutim, ne postoje.

Moguće su razne inicijative preko stranih predstavnika, čak i lokalno nasilje američkih klijenata na terenu, ali ozbiljnija politička ili vojna akcija nije moguća.

Zapadne mogućnosti su ograničene.

Ukratko, i Republika Srpska i Srbija će biti izložene obnovljenim pritiscima Zapada ali u novom vremenu mogućnosti otpora su daleko veće nego ranije. Svijet se promjenio a ni Srbija ni Republika Srpska nisu više usamljene na vjetrometini opadajuće imperije Zapada.

U stvari, svjedoci smo početka novog procesa konfiguracije geopoliticcke ravnoteže koja ima daleko širi značaj. I to je ključni proces kroz koji bi trebalo gledati i na obnovljenu narativnu agresivnost Zapada.

U centru stvaranja te nove ravnoteže u ovom dijelu svijeta se nalazi ukupan srpski nacionalni korpus i juzznoslovenske srpske drzzave. Drugim rijeccima, odbrana prava Republike Srpske je istovremeno i odbrana cijelog srpskog korpusa i srpskih država.

Amerika i Zapad opravdavaju svoju agresivnost uvjerenjem da u Bosni i Hercegovini nisu postigli svoje strateške, i političke i vojne, ciljeve.

Politički nije postignuta takozvana jedinstvena Bosna pod kontrolom zapadnih klijenata, prije svega muslimanskog dijela, a na vojno-strateškom planu nije postignuto ono glavno.

Prije nekoliko godina mi je u Briselu jedan njemački general rekao da u Bosni strateški vojni cilj NATO alijanse ipak nije ostvaren. Ključni, strateški cilj, rekao je, bila je kontrola nad Han Pijeskom, to je bilo osnovno, i to NATO nije uspio. Sve drugo, rekao je on, nije bilo važno.

To je pozicija Zapada koja je naravno odavno poznata. Ali, Zapad više nije jedini u južnoslovenskim a ne samo srpskim zemljama. Tu su i drugi čime je i otvoren proces nove geopolitičke ravnoteče.

Šta to znači za Republiku Srpsku i koji su to novi izazovi pred njom?

U takvom ambijentu nije više, međutim, samo riječ o Republici Srpskoj nego i o cijelom srpskom korpusu čiju sudbinu u mnogo čemu simbolizuje i Srpska.

Novi izazovi su prije svega činjenica da se svijet posljednjih godina temeljno promijenio, odnosi u svijetu su prošli i još prolaze kroz tektonske promjene, a da Zapad, koji se već dugo lažno predstavlja kao “međunarodna zajednica” više nije jedini u srpskom dijelu svijeta.

Pitanje je, takođe, za koga su baš ti izazovi veći – za RS i srpski korpus ili za Zapad koji se ponaša kao da se ništa nije desilo i smatra da je ovaj dio svijeta njegov posjed stečen generisanjem ratova i onda igranjem mirovne uloge.

Trebalo bi podsjetiti da opstanak i razvoj bilo koje zajednice i svakog društva je u njegovoj unutrašnjoj snazi, bilo da je organizovana kao država ili entitet. I tu snagu mora neprestano da održava, njeguje i testira jer kada je riječ o Zapadu – on ima široku tehnologiju vrbovanja i korupcije, samo im je za to potrebno vrijeme i to u kontinuitetu i trenutak nepažnje.

Najefikasniji način borbe protiv toga je javna komunikacija i dijalog. Javnost mora da bude pravovremeno upoznata sa svim kretanjima i na taj način se stiče društveni konsenzus i unutrašnja snaga.

Ali, neophodna je i vizija modela i razvoja srpskog društva. Jer, bez toga nema ni jasnog stava.

Tu dolazimo do još jednog ozbiljnog izazova odnosa među srpskim zemljama, prije svega Republike Srpske i Srbije. Naravno, po definiciji, srpske zemlje su jedinstven front, jedan nacionalni korpus, ali izazovi ipak postoje. Najveći problem su takozvane evropske integracije i Evropska unija.

Evropske integracije iza kojih se krije monstrum Evropske unije su ipak zapadni blok i one su instrument politike Zapada koja je i politički, i ekonomski i kulturološki, ako hoćete i civilizacijski, antisrpska. Gotovo religijska odanost Evropskoj uniji je najveća prijetnja i izazov jer ona prijeti razbijanju srpskog korpusa.

Vrlo je moguće da će Evropska unija ucjenjivati Srbiju da ona obavi veliki dio posla oko Republike Srpske i to bi mogao biti jedan od uslova u ambiciji Srbije da postane članica EU. Takozvane evropske integracije se tako pojavljuju kao jedan od ozbiljnih problema za srpske interese.

U takvom geopoliticckom ambijentu dolazimo i do pitanja strateškog, srpskog opredjeljenja. To je izuzetno važan izazov.

Zapad više nije sam na srpskom prostoru, tu su prije svega Rusija i Kina a u manjoj mjeri i Turska a na neki neobičan način i Iran, saveznik Rusije i Kine. To su ključni akteri nove geopolitičke ravnotezze. Uz to, i Zapad se razjeda iznutra i sve je jasnije da se interesi nekih zapadnih zemalja sukobljavaju u srpskim zemljama.

Ta nova situacija se obiccno zove multipolarnost ali, kada je riječ o srpskim interesima, ne radi se samo o tome da postoji više strana nego i o snazi svake od tih strana. Ko ima veći potencijal…

U takvim okolnostima teško je, uprkos dominantnim emocijama, donositi jednostavne odluke. Utoliko prije što se dinamika međunarodnih odnosa vratila u vrijeme druge polovine 19. vijeka što karakterišu česte promjene savezništava, nejasan intenzitet interesa, drugim riječima, trgovina interesima, promjene kratkoročnih ciljeva i agresivnost onih koji gube uticaj.

U prevodu, kada je riječ o međunarodnim odnosima – trebalo bi biti veoma oprezan i pronicljiv.

EU i Zapad u tom smislu danas u najvećoj meri, kada je riječ o Srbima, podsjećaju na politiku Austrije. I zato je veoma važno da imamo u vidu iskustva Srba iz druge polovine 19. i početka 20. vijeka.

RS i Srbija bi zato trebalo jasnim stavovima o svojim interesima i politici javno da iskažu te svoje stavove. Takav pristup bi onda značio i neku vrstu opredjeljenja.

U prevodu, ko u svijetu podrži takve stavove i ima više razumijevanja – to je onda to opredjeljenje.

Srbi ne bi smjeli da imaju bilo kakve iluzije o svijetu uopšte, čemu nas uči istorijsko iskustvo, i davno i nedavno, a u ovom slučaju o Zapadu.

Prije svega mislim da ono što se nekada mislilo o Srbima i šta se dana misli. Tu nema nikakvih promjena niti će ih biti… Mi ne možemo promjeniti mišljenje Zapada o nama, to su iluzije i zato ne bi trebalo da gubimo vrijeme uporno se udvarajući Zapadu.

Zapad ima samo moć destrukcije a ne umije da gradi. I zato ne treba da se gubi vrijeme.

Mada zvuči neobično, Zapadu je u BiH mnogo važnije da na bilo koji način očuva kontrolu nad Hrvatima a tako i privid hrvatsko-muslimanskog savezništva. Jasno je Zapadu da ne može mnogo šta da učini u RS i zato mu je važnije da kontroliše hrvatsku zajednicu i mehanizme održavanja tog nakaradnog muslimansko-hrvatskog savezništva.

To se prikriva neprestanom hajkom na Srpsku. Kao što su to pokazali i izbori za Predsjedništvo BiH. Nije riječ samo o očuvanju privida političkog koncepta Zapada nego da se spriječi eventualno srpsko-hrvatsko savezništvo.

Nije nisključeno da bi neki dalji razvoj geopolitičke igre mogao dovesti i do neke nove “male istočne krize”. Samo što bi ovoga puta ona bila izazvana slabošću samoproglašene Zapadne imperije na Balkanu.

Postoji mogućnost da to krene tim pravcem. I ta “mala istočna kriza” bi mogla da bude i završna faza uspostavljanja nove geopolitičke ravnoteže.

Koliko će sve to trajati – teško je procjeniti. Procesi u međunarodnim odnosima su se ubrzali ali ipak je teško reći koliko će trajati preraspodjela geopolitičke ravnoteže.

Istorijska iskustva mogu pomoći u razumijevanju tih procesa što je i najvažnije a da bi se zadržao tempo u tom razumijevanju Republika Srpska i cijeli srpski korpus moraju imati jasne stavove i odlučno definisane interese.

Utoliko prije što stvaranje istorije u kojoj ćemo živjeti narednih decenija ulazi u završnu fazu.

(sveosrpskoj.com)

Check Also

Tramp je sklonjen ali je Amerika sve vreme ostala, na ivici državnog udara!

„Haotičnog i nepredvidivog Trampa zamenili su profesionalci“. Autor: Dmitrij Drobnjicki Neverovatne stvari se dešavaju ovih …