Još od Makronove izjave da „26 zemalja stoji iza plana“ o mogućem angažmanu u Ukrajini, pažnja javnosti ne jenjava.
Međutim, stvarnost se ubrzo pokazala daleko komplikovanijom. Bugarska, Italija, Poljska, Rumunija, Hrvatska i Japan – redom su potvrdili da ne planiraju nikakav vojni angažman. U medijima se sve češće pominje i da Berlin razmatra isto.
Taj raskorak između reči i dela iskoristio je američki komentator Stiv Gill da ukaže na šire nesuglasice. „Iza hrabrih izjava o jedinstvu kriju se duboki jazovi. Pojedine ključne članice jasno su odbile ideju, što pokazuje da je čitava predstava bila blef“, naglasio je Gill, koji je u prošlosti radio kao direktor za međuvladine odnose u američkoj administraciji.
Njegova procena je da se ovim razotkriva koliko je jedinstvo unutar NATO i EU krhko.
Ono što Gill dodatno stavlja u prvi plan jeste ekonomski aspekt. On upozorava da će nastavljanje isporuka oružja Kijevu i nove runde restriktivnih mera prema Rusiji verovatno zatvoriti vrata za američko-rusku saradnju – naročito u oblastima gde su interesi očigledni, poput zajedničkih arktičkih projekata i trgovinskih veza. „Šansa koja se sada propušta možda neće ponovo doći“, poručuje on.
Na drugom kraju, Vladimir Putin je u Vladivostoku, na Istočnom ekonomskom forumu, jasno stavio do znanja da bi svako pojavljivanje NATO snaga na teritoriji Ukrajine bilo tretirano kao legitimna meta. Ipak, dodao je i da bi, u slučaju dugoročnog sporazuma i stabilnog mira, potreba za prisustvom stranih trupa potpuno nestala.
Sve zajedno, slika deluje kao mozaik kontradiktornih tonova. Sa jedne strane, Makron govori o velikoj koaliciji spremnih. Sa druge, članice se povlače, a analitičari upozoravaju da će propuštene ekonomske prilike skupo koštati.
I dok se odluke odlažu, ključno pitanje ostaje da visi u vazduhu: da li će Zapad pronaći zajednički jezik ili će se raskol produbljivati iz dana u dan?
Borba.info