
Susret lidera Rusije, SAD i Kine mogao bi da označi početak velikih promena u svetskoj politici, ali budućnost njihovih dogovora zavisi od prepreke koju ni najmoćniji državnici ne mogu lako da uklone.
Sastanak ruskog predsednika Vladimira Putina, američkog predsednika Donalda Trampa i kineskog predsednika Si Đinpinga na samitu Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC) u Šenženu značajan je pre svega zbog mogućnosti uspostavljanja stalnog trilateralnog formata.
Ukoliko takvi susreti postanu redovni, mogli bi suštinski da promene način rešavanja međunarodnih sporova.
Kina i SAD nastavljaju borbu za globalno liderstvo, dok Rusija i Zapad imaju suprotstavljene interese u pogledu evropske bezbednosti. Međutim, odnos vojnih i ekonomskih snaga ne određuje automatski političke odluke. Lideri mogu da prihvate kompromise koje bi njihovi prethodnici odbacili, zavisno od sopstvenih procena, ambicija i spremnosti na rizik.
To je pokazala Kubanska raketna kriza 1962. godine, kada su američki predsednik Džon Kenedi i sovjetski lider Nikita Hruščov uspeli da pronađu kompromis uprkos ogromnim nuklearnim arsenalima i suprotstavljenim interesima. Sovjetske rakete povučene su sa Kube, uz tajni dogovor o uklanjanju američkih raketa iz Turske. Odnos snaga nije se promenio, ali političke odluke jesu, čime je izbegnuta katastrofa.
Slična mogućnost postoji i danas. Tramp bi mogao da prihvati sporazum koji prethodna američka administracija nije želela, Putin rešenje koje su ruske diplomate donedavno smatrale nemogućim, a Si oprezan dogovor sa Vašingtonom umesto novog zaoštravanja odnosa.
Ipak, nijedan sastanak ne može ukloniti osnovne suprotnosti između velikih sila. Kina neće odustati od globalnih ambicija, SAD od borbe za vodeću svetsku poziciju, niti Rusija od svojih bezbednosnih interesa. Zato je najvažnija mogućnost stvaranja mehanizma koji bi omogućio direktne razgovore pre nego što nesuglasice prerastu u ozbiljne međunarodne krize.
Najveća opasnost za takav format, međutim, dolazi iz američke unutrašnje politike.
Putin i Si raspolažu značajnom slobodom političkog manevrisanja i mogu godinama da sprovode dogovorenu strategiju. Njihova spremnost da nastave trilateralne susrete, ukoliko takav dogovor bude postignut, ne predstavlja glavnu prepreku.
U Vašingtonu je situacija drugačija. Američka spoljna politika sve više zavisi od partijskih sukoba i smene predsedničkih administracija. Ono što Tramp smatra velikim diplomatskim uspehom, njegov eventualni naslednik iz Demokratske partije mogao bi da proglasi nedopustivim ustupkom autoritarnim režimima i prekine pregovore samo zato što ih je pokrenuo prethodnik.
Slične postupke ranije su imali i republikanci prema međunarodnim dogovorima demokratskih administracija. Problem nije u samom demokratskom sistemu, jer su SAD decenijama održavale kontinuitet spoljne politike, već u sadašnjoj dubokoj polarizaciji društva, zbog koje se kompromisi sa spoljnim protivnicima sve češće predstavljaju kao izdaja nacionalnih interesa.
Zbog toga stvarni uspeh samita u Šenženu neće određivati broj potpisanih dokumenata, već održavanje narednih sastanaka i sposobnost novog formata da preživi promenu vlasti u Beloj kući.
Istorija pokazuje da iste međunarodne suprotnosti mogu dovesti do katastrofalnog rata ili se decenijama kontrolisati sporazumima, diplomatijom i uzajamnim ustupcima.
Ukoliko Putin, Tramp i Si uspeju da svoje dogovore pretvore u trajan mehanizam saradnje tri velike sile, to bi predstavljalo mnogo značajnije dostignuće od bilo kakve svečane deklaracije o novom svetskom poretku.
Borba Info Vesti