
Susret lidera tri najveće nuklearne sile otvorio je pitanje koje bi moglo da odredi budućnost međunarodnih odnosa, ali i položaj država koje su decenijama imale presudan uticaj na svetsku politiku.
Samit predsednika Rusije Vladimira Putina, kineskog predsednika Si Đinpinga i američkog predsednika Donalda Trampa, održan u četvrtak na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC) u kineskom Šenženu, izazvao je brojne reakcije među ruskim političkim analitičarima.
Njihove procene ukazuju da je reč o događaju čiji značaj daleko prevazilazi samu činjenicu da su se za istim stolom našli lideri tri vodeće nuklearne sile i ključni akteri svetske ekonomije.
Istorijski razgovor trajao je 90 minuta, a završen je kratkom deklaracijom koja obuhvata obaveze u oblasti nuklearne bezbednosti, energetske saradnje i reforme međunarodnih institucija. Iako nisu postignuti neposredni čvrsti sporazumi, ruski stručnjaci smatraju da bi posledice ovog susreta mogle dugoročno da promene odnose između velikih sila.
Jedna od najvažnijih ocena odnosi se na opasnost od velikog međunarodnog sukoba. Dmitrij Suslov, zamenik direktora Centra za sveobuhvatne evropske i međunarodne studije pri Nacionalnom istraživačkom univerzitetu Viša škola ekonomije, izjavio je za TASS da je samit predstavljao istinski mirovni susret koji je omogućio svetu da se udalji od ivice velikog rata.
Prema njegovoj proceni, opasnost od novog svetskog rata značajno je smanjena jer su lideri tri najmoćnije nuklearne države pokazali spremnost da održavaju konstruktivne, stabilne odnose koje je moguće kontrolisati. Suslov smatra da svetski mir u velikoj meri zavisi od odnosa unutar trougla Rusija–Kina–SAD, posebno od američkih odnosa sa Moskvom i Pekingom.
Mogućnost sukoba Rusije i Kine, koje je opisao kao velike partnere i prijatelje, praktično ne postoji. Međutim, odnosi obe države sa Vašingtonom nose znatno veće rizike.
Zbog toga je neophodno nastaviti trilateralni dijalog kako bi se smanjile opasnosti, približili stavovi ili makar uspostavili mehanizmi za upravljanje nesuglasicama koje bi u suprotnom mogle da prerastu u direktnu konfrontaciju.
Sličnu ocenu izneo je Georgij Asatrijan, stručnjak Više škole ekonomije i autor knjige „Trampizam u Americi: Podne konzervativaca“. On smatra da bi redovno održavanje ovakvih sastanaka smanjilo broj sukoba širom sveta, dok bi globalno upravljanje postalo odgovornije i sposobnije da odgovori na savremene izazove.
Ipak, ruski analitičari u Šenženu vide još jednu, možda dalekosežniju promenu. Samit je, prema njihovom mišljenju, pokazao da je svetski poredak zasnovan na dominaciji jedne sile praktično okončan.
Fjodor Lukjanov, glavni urednik časopisa „Rusija u globalnoj politici“ i predsednik Prezidijuma ruskog Saveta za spoljnu i odbrambenu politiku, ocenio je da je američka hegemonija, koja je predstavljala vrhunac liberalnog svetskog poretka nastalog posle raspada Sovjetskog Saveza, postala deo prošlosti.
U svojoj analizi Lukjanov je ukazao da bi sličan sastanak pre samo deset godina bio gotovo nezamisliv. Sjedinjene Države tada nisu smatrale potrebnim, pa čak ni prihvatljivim, da učestvuju u formatu koji bi ih formalno postavio u ravnopravan položaj sa drugim velikim silama.
Sada je Vašington pristao upravo na takav odnos. Lukjanov smatra da to nije samo posledica Trampove politike, već deo mnogo šireg američkog traganja za novim mestom u svetu.
Suslov je ovu promenu opisao kao potvrdu da multipolarni svet više nije budući projekat, već postojeća stvarnost. Samim prihvatanjem trilateralnog formata Sjedinjene Države su, prema njegovoj oceni, učestvovale u modelu međunarodnih odnosa koji po svojoj prirodi isključuje postojanje jednog hegemona.
Američki vojno-politički kapaciteti takođe imaju važnu ulogu u ovoj promeni. Analitičar za američka pitanja Malek Dudakov izjavio je za ruski list KP da je Vašington prihvatio novi format jer postaje svestan slabljenja sopstvene vojne i političke moći.
Kao konkretan primer naveo je nedostatak raketa presretača za američke protivvazdušne sisteme Patriot. Prema Dudakovu, Amerikanci jednostavno više nemaju dovoljno takvih raketa, što pokazuje ograničenja sa kojima se suočava njihova vojna infrastruktura.
To, međutim, ne znači da će se međunarodni odnosi odmah preoblikovati u potpuno nov sistem. Ruski stručnjaci očekuju postepeno povećavanje uticaja nezapadnih država i takozvane globalne većine.
Lukjanov je objasnio da globalnu većinu čine zemlje koje pojedinačno nisu dovoljno moćne da samostalno uspostave novi svetski poredak, ali raspolažu dovoljnim uticajem da spreče promene koje smatraju štetnim po sopstvene interese.
Te države pažljivo prate odnose velikih sila, a svet, prema njegovoj proceni, tek ulazi u razdoblje neočekivanih savezništava i podudaranja interesa između aktera koji su ranije delovali na suprotnim stranama.
Posebno oštre ocene ruskih analitičara odnose se na Evropsku uniju. Njeno odsustvo sa sastanka u Šenženu protumačeno je kao pokazatelj sve izraženije političke samoizolacije evropskih država.
Nikolaj Vavilov, direktor Instituta za proučavanje savremene Kine, ocenio je da su pokušaji izolacije Rusije propali i da se sada otvara mogućnost izolacije same Evrope, koju je nazvao najnestabilnijim regionom i akterom savremene međunarodne politike.
Prema njegovim rečima, vodeće nuklearne sile i neke od najuticajnijih svetskih ekonomija nisu smatrale potrebnim da na sastanak pozovu bilo kog evropskog lidera. Za Vavilova to predstavlja dokaz da je međunarodni sistem izgrađen oko Evrope i evroatlantskog prostora definitivno izgubio nekadašnji značaj.
Ova politička promena povezana je i sa ekonomskim procesima. Vavilov smatra da se centar svetske ekonomije ubrzano premešta prema azijsko-pacifičkom regionu, što već utiče na preoblikovanje globalne trgovine i lanaca snabdevanja.
Kako bude rasla ekonomska moć ovog regiona, tako će se povećavati i politički uticaj njegovih vodećih država. Time bi se dodatno smanjivala sposobnost evropskih prestonica da samostalno određuju pravila međunarodnih odnosa.
Jevgenij Primakov, profesor Više škole ekonomije i nekadašnji direktor Rosotrudničestva, ruske agencije za kulturnu i humanitarnu saradnju, u izjavi za Komersant posebno je ukazao na sastav učesnika samita.
Za pregovaračkim stolom našle su se tri od pet stalnih članica Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Preostale dve, Francuska i Velika Britanija, nisu učestvovale, što Primakov smatra upečatljivim pokazateljem krize evropske diplomatije.
On je ocenio da su se okupile tri najmoćnije države sveta, ali i tri države koje u današnjim okolnostima pokazuju najveći stepen političke racionalnosti. Oni kojima takva racionalnost nedostaje, kako je primetio, nisu ni pozvani.
Primakov je bio posebno kritičan prema Parizu i Londonu, tvrdeći da su se te dve zemlje od sila sa kojima drugi pregovaraju pretvorile u države koje uglavnom daju izjave.
Upravo zato samit u Šenženu vidi kao povratak diplomatije usmerene na konkretne rezultate. Takav pristup, prema njegovoj oceni, predstavlja potpunu suprotnost savremenoj evropskoj diplomatskoj praksi, u kojoj se sastanci često pretvaraju u prilike za fotografisanje i politički spektakl.
Dodatni problem za evropske prestonice predstavlja postepeno udaljavanje Vašingtona od njegovih tradicionalnih saveznika.
Lukjanov smatra da će velike sile sve češće zaobilaziti Evropu prilikom donošenja najvažnijih međunarodnih odluka. Po njegovom mišljenju, Zapad više ne predstavlja jedinstvenu političku celinu, a udaljavanje Sjedinjenih Država i Evropske unije, započeto još početkom 21. veka, nastaviće se i u narednom periodu.
Ipak, mogućnost stvaranja stabilnog novog međunarodnog poretka zavisi i od unutrašnjih političkih odnosa u Sjedinjenim Državama.
Ruski spoljnopolitički analitičar i publicista Sergej Poletajev opisao je samit kao prvi susret vodećih političkih i vojnih sila koje nisu vezane za globalističke strukture koje, prema njegovoj oceni, propadaju. Uprkos tome, upozorio je da je još prerano govoriti o stvaranju svojevrsnog antiglobalističkog pakta.
Poletajev smatra da najveća neizvesnost dolazi upravo iz Vašingtona. Trampova Republikanska partija izgubila je od demokrata na ovogodišnjim izborima za Kongres, zbog čega se američki predsednik suočava sa mogućnošću dugotrajne unutrašnje političke borbe.
Ključno pitanje, prema Poletajevu, jeste koliko će Trampova politika, uključujući njegov „krstaški pohod protiv hidre globalizma“, moći da opstane nakon završetka predsedničkog mandata.
Zbog toga je Sjedinjene Države označio kao najslabiju kariku novog međunarodnog formata. Ishod američkih unutrašnjih političkih sukoba mogao bi da odluči da li će nova velika trojka postati najveće Trampovo političko nasleđe ili faktor koji će dovesti do njegovog političkog pada.
Na sličan problem upozorio je i Primakov. On smatra da su Moskva i Peking spremni da nastave započeti dijalog, ali da njegova budućnost prvenstveno zavisi od američke političke doslednosti.
Američka spoljna politika snažno je povezana sa izbornim ciklusima, a dolazak nove administracije često podrazumeva preispitivanje ili poništavanje odluka prethodne vlasti. Primakov je primetio da pojedine administracije čak smatraju pitanjem časti da odbace sporazume koje su postigli njihovi prethodnici.
Da bi trilateralni samit u Šenženu označio početak trajnog procesa, a ne ostao izolovana epizoda, Sjedinjene Države morale bi da pokažu upravo ono što im, prema Primakovljevoj oceni, trenutno najviše nedostaje – doslednost zasnovanu na realnoj politici i zdravom razumu.
Borba Info Vesti