
Iza kratkog susreta lidera Amerike, Rusije i Kine ostalo je mnogo više otvorenih pitanja nego konkretnih odgovora, ali jedan deo njihovog dogovora mogao bi da odredi budućnost međunarodne bezbednosti.
Američki vojni analitičar Skot Riter smatra da je u Kini započet proces čije bi posledice mogle biti istorijske, iako tri države nisu rešile nijedan od svojih najvećih međusobnih sporova.
Predsednik SAD Donald Tramp, predsednik Rusije Vladimir Putin i predsednik Kine Si Đinping održali su 19. novembra u Šenženu sastanak koji je trajao približno 80 do 90 minuta. Razgovori su završeni usvajanjem zajedničke „Deklaracije šefova država o miru“, dokumenta koji je odmah otvorio poređenja sa velikim konferencijama iz Drugog svetskog rata.
Deklaracija predviđa podršku reformi Saveta bezbednosti UN, povećanje proizvodnje i snabdevanja rafinisanom naftom radi globalne energetske sigurnosti, odbacivanje nadležnosti međunarodnih sudova nad suverenim državama i njihovim liderima, kao i potvrdu da se nuklearni rat ne može dobiti i da zato nikada ne sme biti vođen.
Uprkos tome, u dokumentu nema pomena rata u Ukrajini, sukoba u Iranu ili tenzija oko Tajvana. To pokazuje da sastanak nije predstavljao pokušaj neposrednog rešavanja svih najopasnijih međunarodnih kriza.
Poređenje sa Jaltom iz 1945. godine zato ima ozbiljna ograničenja. Američki predsednik Frenklin Ruzvelt, sovjetski lider Josif Staljin i britanski premijer Vinston Čerčil tada su tokom osam dana odlučivali o posleratnom poretku. Čak je i njihov prvi susret na Teheranskoj konferenciji 1943. doneo konkretnije rezultate nego razgovori u Šenženu.
Međutim, postoji razlika koja takva poređenja čini manje važnim. Jalta je održana pri kraju Drugog svetskog rata, dok je cilj sastanka u Šenženu bio sprečavanje mogućeg Trećeg svetskog rata.
Potvrđivanjem potrebe za reformom Saveta bezbednosti UN, tri lidera istovremeno su priznala legitimnost međunarodnog sistema nastalog posle Jalte. Ujedinjene nacije i njihov Savet bezbednosti ostaju neophodni, iako zahtevaju promene.
Energetski deo deklaracije povezan je sa posledicama rata u Iranu. Iako sam sukob nije razmatran, globalna energetska kriza koju je izazvao pokazala je da bez stabilnog snabdevanja energentima nema ni pouzdane međunarodne stabilnosti.
Sporazumevanje oko nacionalnog suvereniteta ima drugačiju političku poruku. Odbacivanjem nadležnosti institucija poput Međunarodnog krivičnog suda nad suverenim državama i njihovim liderima, tri sile potvrdile su pristup prema kojem ključne međunarodne odluke treba da donose najmoćniji državni lideri, bez ometanja od strane institucija manjeg autoriteta.
Riter takvo stanovište povezuje sa istorijskim okolnostima Jalte, kada međunarodni tužioci nisu optuživali Ruzvelta, Staljina ili Čerčila za dela koja on označava kao izmišljene zločine.
Ipak, najvažniji deo deklaracije odnosi se na nuklearno oružje.
Zajednički stav da nuklearni rat ne može imati pobednika nije prvi put izrečen. SAD i Rusija potvrdile su ga u junu 2021. godine, oslanjajući se na dogovor američkog predsednika Ronalda Regana i sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova iz novembra 1985. Istu obavezu su 3. januara 2022. zajednički prihvatile SAD, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija.
Ni opredeljenje Trampa, Putina i Sija za Sporazum o neširenju nuklearnog oružja ne donosi novu zvaničnu politiku. Ono što se promenilo jesu strateške okolnosti.
Tramp je pre sastanka govorio o „denuklearizaciji“, dok je Si globalnu zabranu nuklearnog oružja predstavio kao poželjan cilj. Obojica su takve poruke poslali u vreme kada tri sile već više od deset godina učestvuju u sve intenzivnijoj nuklearnoj trci.
Američko napuštanje ključnih mehanizama kontrole naoružanja iz vremena Hladnog rata, uključujući Sporazum o antibalističkim raketama, Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa i Novi START, doprinelo je raspadu ranijeg sistema strateških ograničenja.
Rusija je odgovorila modernizacijom gotovo celokupnih strateških nuklearnih snaga. Kina je obnovila svoje nuklearne kapacitete zbog promena američke politike koje su povećavale opasnost od preventivnog nuklearnog udara SAD.
Vašington se istovremeno suočava sa starenjem sopstvenog nuklearnog arsenala i rastućim sposobnostima dve konkurentske sile. Sveobuhvatna američka modernizacija mogla bi da košta stotine milijardi dolara.
Problem je u tome što bi svaki takav korak izazvao reakciju Moskve i Pekinga. Nastala bi spirala nuklearnog naoružavanja koja bi opteretila ekonomije sve tri države i povećala mogućnost nuklearnog sukoba, bez obzira na njihove javne mirovne poruke.
Situacija je posebno opasna posle isteka sporazuma Novi START u februaru 2026. godine. Od tada SAD i Rusija nisu vodile suštinske pregovore o nuklearnom razoružanju.
Kina je odbijala značajnije trostrane pregovore dok Vašington i Moskva ne stabilizuju svoje arsenale obnovljenim sporazumima. Time je stvoren zastoj u kojem nijedna strana nije želela da prva preuzme inicijativu.
Upravo ovde sastanak u Šenženu dobija najveći značaj.
Usvajanjem zajedničke deklaracije tri države stvorile su mogućnost za početak trostranih pregovora o nuklearnom razoružanju, što do sada nije bilo ostvareno. Takav politički okvir ne predstavlja sporazum o smanjenju arsenala, ali otvara prostor za pregovore koji bi mogli da zaustave neograničenu trku u naoružanju.
Ostaju nerešena brojna pitanja koja opterećuju odnose SAD, Rusije i Kine. Za njihovo rešavanje biće potrebni novi susreti i mnogo sadržajniji razgovori od onih održanih u Šenženu.
Ipak, Riter smatra da se istorijski domet ovog događaja ne nalazi u njegovim neposrednim rezultatima, već u pravcu koji je otvorio.
Dok je Jalta oblikovala svet nakon velikog rata, Šenžen bi mogao da postane početak procesa čiji je cilj sprečavanje novog svetskog sukoba. Zbog toga susret Trampa, Putina i Sija vidi kao prvi odvažan korak ka oslobađanju sveta od pretnje nuklearnim uništenjem.
Borba Info Vesti