
Iza visokih zidina Vatikana vekovima se čuvaju dokumenti koji mogu promeniti razumevanje nekih od najvažnijih događaja evropske istorije.
Među njima su diplomatska prepiska, poverljivi izveštaji, pisma vladara, papske odluke i svedočanstva o događajima koji su oblikovali odnose između crkve, država i njihovih vladara.
Mnogi od tih spisa nastali su u okolnostima kada njihovi autori nisu mogli ni pretpostaviti da će jednog dana postati predmet međunarodnih istraživanja.
Posebnu pažnju izaziva činjenica da pojedini dokumenti vekovima nisu bili dostupni široj naučnoj javnosti. Takva ograničenja stvorila su prostor za različita tumačenja, od ozbiljnih istorijskih rasprava do priča o informacijama koje bi, kada bi bile objavljene, mogle uzdrmati zvanične verzije prošlosti.
Međutim, istorija samog arhiva pokazuje da je pitanje pristupa dokumentima znatno složenije od popularne predstave o zaključanim prostorijama u kojima se kriju najveće tajne čovečanstva.
Prelomni trenutak dogodio se 1611. godine, kada je papa Pavle V započeo stvaranje centralizovanog arhiva Svete stolice. Dokumenti koji su do tada bili raspoređeni između Vatikanske biblioteke, Apostolske komore i drugih crkvenih ustanova počeli su da se prikupljaju na jednom mestu.
Već 31. januara 1612. godine Pavle V imenovao je Baldasarea Ansideija za čuvara novog arhiva. Taj datum smatra se početkom zvanične istorije ustanove koja će tokom narednih vekova postati jedno od najvažnijih središta za proučavanje evropske prošlosti.
Za nadzor nad prikupljanjem građe bio je zadužen i Mikele Lonigo, upravnik papskih bula i registara Vatikanske biblioteke. Tokom 1613. i 1614. godine dokumenti su konačno smešteni u posebne prostorije Apostolske palate.
Arhiv je od početka imao poseban status. Nije bio zamišljen kao javna biblioteka, već kao ustanova namenjena čuvanju službenih dokumenata kojima su raspolagali papa i njegovi ovlašćeni saradnici. Upravo iz te organizacije kasnije je proistekao naziv koji će postati izvor brojnih nesporazuma.
Papa Urban VIII odobrio je 23. jula 1630. godine arhivu samostalnost u odnosu na Apostolsku biblioteku. Šesnaest godina kasnije, 1646, u jednom službenom registru pojavljuje se naziv Vatikanski tajni arhiv. Upotrebio ga je tadašnji prefekt Konstanco Čentofjorini.
Latinski izraz „secretum“ označavao je nešto izdvojeno, posebno ili rezervisano za određenog vlasnika. U ovom slučaju odnosio se na papski arhiv koji je bio odvojen od drugih zbirki i nalazio se pod neposrednom nadležnošću rimskog pontifika.
U savremenim jezicima reč „tajni“ dobila je drugačije značenje. Počela je da se povezuje sa prikrivanjem informacija, zabranjenim saznanjima i nedostupnim dokumentima. Ta promena značenja značajno je doprinela stvaranju misteriozne reputacije ustanove.
Ipak, pojedini istraživači uspevali su da dođu do arhivske građe mnogo pre zvaničnog otvaranja. Nemački filozof i matematičar Gotfrid Vilhelm Lajbnic, koji je koristio dokumente iz vatikanskih zbirki, napisao je 1702. godine da se ova ustanova na izvestan način može smatrati zajedničkim arhivom čitave Evrope.
Takva ocena nije bila slučajna. Sveta stolica je tokom vekova održavala diplomatske veze sa brojnim evropskim dvorovima. Njeni predstavnici prikupljali su informacije o ratovima, političkim savezima, dinastičkim sukobima, verskim sporovima i odnosima između država. Zbog toga se u arhivskim fondovima nalaze dokumenti važni i za istoriju zemalja koje nisu bile pod neposrednom papskom upravom.
Jedan od najdramatičnijih događaja u istoriji arhiva nije bio povezan sa skrivanjem dokumenata, već sa njihovim prisilnim odnošenjem iz Rima.
Francuski car Napoleon Bonaparta naredio je 1810. godine zaplenu papske arhivske građe i njeno prebacivanje u Pariz. Od februara te godine približno 3.239 sanduka i korpi sa dokumentima iz Vatikanskog arhiva i drugih ustanova Rimske kurije transportovano je velikim zaprežnim kolima.
Posle Napoleonovog pada 1814. godine započete su pripreme za povratak arhivske građe. Međutim, njegov kratkotrajni povratak na vlast 1815. privremeno je zaustavio taj proces. Prve pošiljke stigle su u Rim krajem iste godine, dok je ostatak prebacivan tokom 1816. i 1817.
Posledice ovog događaja bile su ozbiljne. Zbog velikih troškova transporta papski poverenici odlučili su da unište stotine dokumenata koje su smatrali nepotrebnim, dok su hiljade drugih prodate kao stari papir. Deo građe izgubljen je tokom prevoza, a pojedini spisi završili su na pogrešnim mestima i nikada nisu vraćeni u odgovarajuće zbirke.
To predstavlja jednu od ključnih činjenica za razumevanje današnjih praznina u istorijskim istraživanjima. Nepostojanje određenog dokumenta ne mora značiti da je on namerno skriven. Moguće je da je izgubljen, uništen, pogrešno klasifikovan ili sačuvan u drugoj ustanovi.
Sledeća velika promena nastupila je 1881. godine. Papa Lav XIII doneo je odluku da Vatikanski tajni arhiv otvori kvalifikovanim istraživačima iz svih država, bez obzira na njihovu versku pripadnost.
Odluka je imala veliki značaj za evropsku istoriografiju. Naučnici su dobili mogućnost da proučavaju dokumente koji su ranije bili dostupni samo ograničenom broju ljudi. U početku je pristup obuhvatao građu zaključno sa 1815. godinom, dok su kasniji periodi ostali zatvoreni.
Prvog maja 1884. godine usvojen je novi pravilnik kojim su uređeni rad arhiva, nadležnosti zaposlenih i postupak prijema istraživača. Time je pristup građi dobio jasniji institucionalni okvir.
Tokom narednog veka pravila su postepeno menjana. Od 1924. ustaljena je praksa da se dokumenti otvaraju po pontifikatima, odnosno prema periodima tokom kojih su pojedini pape upravljali Katoličkom crkvom.
Papa Jovan Pavle II nastavio je proširivanje pristupa. Godine 1978. istraživačima je omogućeno proučavanje građe do kraja pontifikata Lava XIII, koji je preminuo 1903. Šest godina kasnije granica je pomerena na 1922, čime su obuhvaćeni pontifikati Pija X i Benedikta XV.
Postojali su i izuzeci od hronološkog pravila. Dokumentacija Drugog vatikanskog sabora, održanog od 1962. do 1965. godine, otvorena je posebnom odlukom pape Pavla VI. Dostupni su i pojedini fondovi koji obuhvataju znatno kasnije periode.
Danas Vatikanski apostolski arhiv čuva više od 600 arhivskih fondova. Dokumentacija obuhvata približno dvanaest vekova, od osmog do dvadesetog stoleća, a raspoređena je na više od 85 kilometara polica.
Deo tog ogromnog nasleđa nalazi se u dvospratnom podzemnom skladištu ispod Dvorišta šišarke u kompleksu Vatikanskih muzeja. Novi prostor, poznat kao Bunker, svečano je otvorio Jovan Pavle II 18. oktobra 1980. godine.
Podzemne prostorije i velika količina nedostupne građe dodatno su podstakle priče o skrivenim zbirkama. U popularnoj kulturi arhiv se često povezuje sa zabranjenim verskim rukopisima, dokumentima koji bi mogli promeniti istoriju hrišćanstva i navodnim dokazima o događajima za koje javnost nikada nije saznala.
Međutim, za tvrdnje o postojanju takvih senzacionalnih zbirki nisu predstavljeni pouzdani, proverljivi dokazi. Dokumentovano postojanje ogromnog arhiva ne potvrđuje automatski sadržaj legendi koje se za njega vezuju.
Stvarne istorijske kontroverze nalaze se u sasvim drugačijoj vrsti dokumenata, posebno onima koji govore o odnosima Svete stolice sa političkim režimima i državama tokom velikih međunarodnih kriza.
Najosetljiviji primer odnosi se na pontifikat pape Pija XII, koji je predvodio Katoličku crkvu od 1939. do 1958. godine. Njegovo ponašanje tokom Drugog svetskog rata, naročito odnos prema nacističkom progonu Jevreja, decenijama je predmet sporova među istoričarima.
Jedni smatraju da je Pije XII nedovoljno javno osudio nacističke zločine, dok drugi ističu diplomatske aktivnosti i pomoć progonjenima koju su pružale katoličke ustanove. Pitanje šta je papa tačno znao, kada je dobijao informacije i zbog čega je donosio određene odluke nije moglo biti potpuno istraženo bez šireg uvida u tadašnju prepisku.
Papa Franja je 4. marta 2019. godine najavio otvaranje dokumentacije iz čitavog pontifikata Pija XII. Odredio je da istraživači mogu početi sa radom 2. marta 2020. godine, na godišnjicu njegovog izbora za papu.
Odluka je obuhvatila ne samo Vatikanski apostolski arhiv već i više drugih arhiva Svete stolice, uključujući dokumentaciju Državnog sekretarijata i pojedinih crkvenih kongregacija.
Otvaranje je ubrzo prekinuto zbog pandemije koronavirusa, ali su istraživanja kasnije nastavljena. Istoričari su dobili pristup velikoj količini prepiske, diplomatskih izveštaja, internih beležaka i zahteva za pomoć.
Među istraživačima koji su koristili novootvorenu građu bio je američki istoričar Dejvid Kercer. Njegova istraživanja pokazala su koliko je važno upoređivati vatikanske dokumente sa arhivima drugih država, jer ista diplomatska komunikacija može imati različita tumačenja zavisno od toga koja se svedočanstva koriste.
Posebnu pažnju izazvalo je otkriće pisma nemačkog jezuite Lotara Keniga iz decembra 1942. godine. Dokument, čije je postojanje javnosti predstavljeno 2023, sadržao je informacije o masovnim ubistvima Jevreja na teritorijama pod nacističkom kontrolom.
Pismo je bilo upućeno papi bliskom jezuitskom svešteniku Robertu Lajberu. Njegov sadržaj predstavlja važan dokaz da su u neposredno papino okruženje stizale konkretne informacije o nacističkim zločinima.
Ipak, samo postojanje pisma ne daje konačan odgovor na sva pitanja o ličnoj odgovornosti Pija XII. Za takav zaključak potrebno je utvrditi kako su informacije prenošene, koje su odluke zatim donošene i kakve su bile mogućnosti delovanja Svete stolice u ratnim okolnostima.
Još jedan značajan korak napravljen je u junu 2022. godine, kada su objavljene hiljade digitalizovanih dokumenata iz serije „Ebrei“, koja sadrži molbe Jevreja upućene Vatikanu tokom Drugog svetskog rata.
Ovi zapisi pružaju neposredan uvid u pokušaje pojedinaca i porodica da preko crkvenih kanala dobiju pomoć, zaštitu ili mogućnost emigracije. Međutim, građa nije potpuna evidencija svih takvih zahteva. Slični dokumenti nalaze se i u drugim fondovima, uključujući arhive papskih diplomatskih predstavništava.
Upravo zbog toga istraživanje ne može biti zasnovano na jednom izabranom pismu ili pojedinačnoj belešci. Potrebno je rekonstruisati čitav lanac komunikacije, od nastanka dokumenta do njegove obrade i eventualne odluke nadležnih predstavnika Svete stolice.
U međuvremenu je promenjen i naziv ustanove. Papa Franja je 22. oktobra 2019. potpisao apostolsko pismo kojim je naziv Vatikanski tajni arhiv zamenjen nazivom Vatikanski apostolski arhiv.
U obrazloženju odluke istaknuto je da reč „tajni“ u savremenom jeziku izaziva pogrešna tumačenja i stvara utisak da je osnovna svrha ustanove prikrivanje informacija. Promena naziva nije značila promenu njenog pravnog statusa, unutrašnje organizacije ili arhivskih nadležnosti.
Istraživačima je danas omogućen besplatan pristup dokumentaciji do kraja pontifikata Pija XII, odnosno do oktobra 1958. godine. To ipak ne znači da svako može jednostavno ući u arhiv i pregledati dokumente po sopstvenom izboru.
Za prijem je potrebna odgovarajuća akademska kvalifikacija, uglavnom univerzitetska diploma nivoa master studija ili njen ekvivalent. Kandidati moraju dostaviti prijavu, preporuku priznate istraživačke ustanove ili stručnjaka, dokaz o obrazovanju i identifikacioni dokument.
U čitaonicama važe stroga pravila. Zabranjeni su fotoaparati, prenosivi skeneri, uređaji za neovlašćeno snimanje i upotreba mobilnih telefona. Istraživači mogu naručiti najviše tri arhivske jedinice do podneva, dok se dokumenti i registri pregledaju u za to predviđenim prostorijama.
Ograničenja imaju i praktično objašnjenje. Veliki deo građe čine stari rukopisi, pergamenti i dokumenti čije očuvanje zahteva poseban režim rukovanja. Ipak, stroga kontrola pristupa i činjenica da kasniji pontifikati uglavnom nisu otvoreni ostavljaju deo dokumentacije izvan domašaja nezavisnih istraživača.
Razlika između zvanične arhivske građe i popularnih istorijskih prikaza zato ostaje veoma važna. Službeni registri omogućavaju proveru datuma, autorstva i administrativnih odluka, dok kasnije knjige i novinski tekstovi često nude tumačenja zasnovana samo na delu dostupnih dokumenata.
Pored toga, nije sva dokumentacija Svete stolice smeštena u jednom arhivu. Posebne zbirke čuvaju Državni sekretarijat, pojedine vatikanske ustanove i crkveni redovi. Čak i kada se jedan istorijski period zvanično otvori za proučavanje, to ne znači da je svaki relevantan dokument automatski pronađen, obrađen ili dostupan.
Danas je pouzdano utvrđeno da Vatikanski apostolski arhiv nije potpuno zatvorena ustanova, da njegova istorija seže do početka sedamnaestog veka i da se pristup dokumentima postepeno proširuje još od 1881. godine. Potvrđeno je i da su ratovi, preseljenja, administrativne odluke i fizički gubici građe ostavili trajne posledice na sačuvano istorijsko nasleđe.
Otvorena ostaju pitanja o sadržaju još nedostupnih fondova, potpunosti pojedinih zbirki i načinu na koji su pape i njihovi saradnici donosili odluke u najosetljivijim istorijskim okolnostima. Posebno se očekuju nova istraživanja odnosa Vatikana sa državama tokom Hladnog rata i događaja posle 1958. godine, za koje opšti pristup arhivskoj građi još nije odobren.
Najveća misterija Vatikanskog arhiva zato nije dokazano postojanje nekog nepoznatog dokumenta koji bi preokrenuo istoriju sveta. Ona se nalazi u ogromnoj količini stvarne građe koja tek treba da bude proučena, u dokumentima koji su izgubljeni bez mogućnosti rekonstrukcije i u odlukama čije potpuno istorijsko objašnjenje još zavisi od budućeg otvaranja arhivskih fondova.
Borba Info Vesti