
Duboko ispod zemlje na jugoistoku Turske arheolozi su pronašli tragove zajednice čiji način života i neobične građevine otvaraju pitanja na koja savremena nauka još nema konačne odgovore.
Na uzvišenju iznad ravnice, nedaleko od današnjeg grada Šanlijurfe, nalaze se ostaci monumentalnih kamenih konstrukcija podignutih u vreme kada ljudi još nisu razvili velike gradove, pismo niti metalne alatke.
Njihovi graditelji raspolagali su znanjem i organizacionim sposobnostima koje su dugo smatrane karakterističnim za znatno kasnija društva.
Posebnu pažnju izaziva činjenica da su ove građevine nastale u periodu velikih promena, kada su zajednice lovaca i sakupljača postepeno prelazile na stalniji način života. Upravo zato otkrića na ovom mestu dovode u pitanje pojednostavljenu predstavu o tome kako su nastajale prve složene ljudske zajednice.
Reč je o lokalitetu Göbekli Tepe, čiji se najpoznatiji monumentalni objekti datuju u period približno između 9600. i 8200. godine pre nove ere. To znači da su neke od njegovih najstarijih građevina nastale pre oko 11.600 godina, odnosno više hiljada godina pre egipatskih piramida i Stounhendža.
Lokalitet je prvi put zabeležen tokom arheološkog istraživanja 1963. godine, ali njegov izuzetan značaj tada nije prepoznat. Prekretnica je nastupila 1994, kada je nemački arheolog Klaus Šmit, zajedno sa saradnicima, ponovo istražio područje. Sistematska iskopavanja počela su naredne godine, u saradnji nemačkih arheoloških institucija i turskih stručnjaka.
Ono što je pronađeno premašilo je tadašnja očekivanja. Ispod zemlje otkrivene su velike kružne i ovalne građevine sastavljene od masivnih krečnjačkih stubova, od kojih pojedini dostižu visinu od približno 5,5 metara. Stubovi imaju karakterističan oblik slova T, a u središtima pojedinih objekata nalaze se dva posebno velika monolita.
Na njihovim površinama uklesani su reljefi zmija, lisica, divljih svinja, ptica i drugih životinja. Neki prikazi izvedeni su toliko precizno da se mogu razlikovati anatomski detalji. Pored životinjskih figura pojavljuju se apstraktni simboli, ali i elementi koji ukazuju na predstavljanje ljudskog tela.
Na pojedinim stubovima vidljive su ruke, šake i pojasevi. Zbog toga arheolozi razmatraju mogućnost da kameni monoliti nisu predstavljali samo građevinske elemente već stilizovane ljudske figure. Njihova veličina i položaj mogli su izražavati posebno društveno ili simboličko značenje.
Najveća zagonetka nije, međutim, samo njihova starost, već pitanje ko je organizovao izgradnju i zbog čega je u nju uložen toliki rad.
Prema ranijim predstavama o razvoju civilizacije, monumentalna arhitektura obično se povezivala sa razvijenom zemljoradnjom, stalnim naseljima, viškovima hrane i postojanjem složenijih društvenih struktura. Göbekli Tepe pokazao je da su zajednice koje su još u velikoj meri zavisile od lova i sakupljanja mogle da organizuju izuzetno zahtevne građevinske poduhvate.
Kameni stubovi izrađivani su od lokalnog krečnjaka, uz upotrebu kamenih alatki. U okolini su pronađeni tragovi kamenoloma i obrade stena, što omogućava rekonstrukciju pojedinih faza proizvodnje monolita. Ipak, tačan broj ljudi potrebnih za njihovo izvlačenje, transport i postavljanje nije poznat.
Šmit je smatrao da je lokalitet prvenstveno predstavljao veliko svetilište u koje su se okupljale zajednice iz šireg područja. Prema njegovom tumačenju, zajednički rituali i potreba za organizovanjem velikih okupljanja mogli su prethoditi razvoju složenijih naselja i zemljoradnje.
Takvo objašnjenje otvorilo je mogućnost da religijska i društvena okupljanja nisu bila samo posledica razvoja civilizacije već jedan od pokretača velikih promena u ljudskom načinu života.
Ipak, novija istraživanja značajno su izmenila ovu sliku.
Pored monumentalnih građevina pronađeni su pravougaoni objekti, kameni žrvnjevi, avani, tučkovi i brojni predmeti povezani sa svakodnevnim aktivnostima. Analiza tragova upotrebe na kamenim alatkama pokazala je da su stanovnici obrađivali žitarice i pripremali biljnu hranu.
Istraživanje objavljeno 2019. godine pokazalo je da se određene zone za preradu žitarica nalaze u neposrednoj vezi sa pravougaonim građevinama. To je dodatno ojačalo mogućnost da su neke od njih služile za stanovanje, a ne isključivo za obrede.
Nemački arheološki institut danas Göbekli Tepe opisuje kao naselje sa izrazito važnom ritualnom komponentom. Time se napušta ranija, stroga podela prema kojoj je ovo mesto bilo svetilište bez značajnijeg stalnog stanovništva.
To ipak ne znači da je svaka građevina imala istu namenu. Monumentalni kružni objekti mogli su služiti okupljanjima, obredima ili drugim zajedničkim aktivnostima, dok su manji objekti verovatno bili povezani sa svakodnevnim životom.
Jedna od važnih pretpostavki odnosi se na zajedničke gozbe. Velike količine životinjskih kostiju, tragovi pripreme hrane i brojni kameni sudovi ukazuju na intenzivnu upotrebu životinjskih i biljnih namirnica. Organizovanje velikih okupljanja moglo je imati važnu ulogu u povezivanju zajednica i obezbeđivanju radne snage za gradnju.
Međutim, arheološki dokazi ne omogućavaju pouzdano određivanje učestalosti takvih okupljanja niti njihove tačne svrhe.
Posebno je značajno pitanje da li su graditelji već poznavali zemljoradnju. U najstarijim fazama lokaliteta nema pouzdanih dokaza o razvijenoj proizvodnji hrane zasnovanoj na potpuno pripitomljenim biljkama i životinjama. Obrada žitarica sama po sebi ne dokazuje da su one bile uzgajane, jer su ljudi mogli sakupljati divlje vrste.
To je važna razlika. Stanovnici su nesumnjivo poznavali biljne resurse i načine njihove prerade, ali se početak sistematskog uzgajanja biljaka ne može jednostavno povezati sa jednim lokalitetom.
Arheološka istraživanja čitavog regiona pokazuju da je prelazak na zemljoradnju bio postepen proces, tokom kojeg su se lov, sakupljanje, uzgajanje biljaka i različiti oblici naseljavanja dugo preplitali.
Još jedna nedoumica odnosi se na starost pojedinačnih građevina.
Arheolozi koriste radiokarbonsko datovanje organskih ostataka, proučavanje slojeva zemlje i poređenje kamenih alatki sa nalazima iz drugih naselja. Radiokarbonskom metodom meri se preostali radioaktivni ugljenik u nekada živim materijalima, a dobijeni rezultati se kalibrišu kako bi se odredio približan kalendarski period.
Problem je u tome što uzorak pronađen unutar građevine ne mora poticati iz vremena njene izgradnje. U naslagama koje su ispunjavale objekte nalaze se ostaci različite starosti, pa pojedinačni rezultat može pokazivati vreme nastanka organskog materijala, a ne trenutak podizanja kamenih stubova.
Zato datovanje zahteva povezivanje laboratorijskih rezultata sa tačnim položajem svakog nalaza i istorijom građevinskih slojeva. Opšti vremenski okvir ranog neolita dobro je potkrepljen, ali precizna hronologija svih objekata još nije konačno utvrđena.
Među najintrigantnijim pitanjima nalazi se sudbina velikih kružnih građevina. Kada su prvi put iskopane, mnoge su bile ispunjene kamenjem, zemljom, životinjskim kostima i drugim ostacima.
Šmit je smatrao da su objekti namerno zatrpavani nakon prestanka upotrebe. Prema toj pretpostavci, zatrpavanje je moglo predstavljati deo posebnog rituala kojim je završavan životni vek građevine.
Kasnija istraživanja ponudila su drugačije objašnjenje. Materijal je mogao dospeti u objekte usled erozije, urušavanja susednih konstrukcija i pomeranja naslaga sa viših delova uzvišenja. Kao mogući dodatni činioci razmatraju se obilne padavine i seizmički događaji.
Takvo tumačenje ne isključuje mogućnost da su pojedini objekti namerno zatvarani ili prepravljani. Ono, međutim, pokazuje da se zatrpavanje čitavog kompleksa ne može automatski pripisati jednoj velikoj ritualnoj odluci.
Posebno iznenađenje donela su istraživanja ljudskih ostataka.
Tokom iskopavanja pronađene su brojne fragmentovane ljudske kosti, uključujući delove lobanja sa tragovima namernih rezova. Ranije su takvi nalazi podstakli pretpostavke o posebnom kultu lobanja i obredima povezanim sa smrću.
Istraživanje objavljeno 2026. godine donelo je nove podatke o prvim detaljno proučenim grobovima na lokalitetu. Jedan grob otkriven je 2012, ali je potpuno istražen tek 2022. godine, dok je drugi pronađen 2017. tokom radova na zaštitnoj konstrukciji.
U jednom od njih, ispod poda pravougaone građevine, pronađeni su posmrtni ostaci najmanje tri osobe. Raspored kostiju pokazuje da su ljudski ostaci naknadno pomerani i preuređivani, što ukazuje na složene pogrebne običaje.
Poređenje ovih grobova sa rasutim kostima iz monumentalnih objekata pokazalo je da su neki fragmenti možda dospeli u njihove ispune erozijom iz grobova smeštenih na višim delovima naselja.
Ovo otkriće značajno menja ranija tumačenja. Prisustvo ljudskih kostiju u monumentalnim građevinama više se ne može posmatrati isključivo kao dokaz posebnih ritualnih žrtvovanja ili namernog polaganja posmrtnih ostataka.
Istovremeno, tragovi obrade pojedinih lobanja ostavljaju otvorenom mogućnost postojanja posebnih pogrebnih obreda. Još nije poznato da li su takvi postupci bili povezani sa poštovanjem predaka, društvenim položajem pokojnika ili nekim drugim verovanjem.
Nijedno od tih pitanja ne može se rešiti pomoću pisanih dokumenata. Graditelji Göbekli Tepea živeli su hiljadama godina pre pojave pisma, pa su kameni reljefi, raspored objekata i arheološki nalazi jedini neposredni izvori za proučavanje njihovog sveta.
Upravo zbog toga posebno su problematične popularne tvrdnje da životinjske figure predstavljaju precizan astronomski kalendar ili zapise o velikoj kosmičkoj katastrofi.
Postoje istraživanja koja predlažu astronomska tumačenja određenih simbola, uključujući mogućnost da su pojedine životinje predstavljale sazvežđa. Međutim, takve pretpostavke nisu postale opšteprihvaćeno objašnjenje reljefa.
Za sada nije dokazano da su graditelji beležili položaje zvezda na način koji im pripisuju pojedine senzacionalističke teorije. Još manje postoje materijalni dokazi koji bi zahtevali pretpostavku o nepoznatoj tehnološki razvijenoj civilizaciji koja je podigla ove građevine.
Stvarni nalazi predstavljaju dovoljno veliko iznenađenje i bez takvih objašnjenja. Oni pokazuju da su zajednice ranog neolita posedovale složenu simboliku, razvijene tehnike obrade kamena i sposobnost organizovanja velikih zajedničkih poduhvata.
Značaj lokaliteta dodatno je porastao otkrićima u njegovoj okolini.
Na jugoistoku Turske istražuje se čitava mreža ranoneolitskih nalazišta, među kojima su Karahantepe, Sajburč, Sefertepe i Čakmaktepe. Na njima su otkrivene monumentalne građevine, kamene skulpture, ljudske figure i drugi elementi koji pokazuju srodnost sa tradicijom poznatom iz Göbekli Tepea.
Od 2021. godine istraživanja su proširena u okviru projekta Taš Tepeler, usmerenog na proučavanje ovog izuzetnog arheološkog područja.
Nova otkrića pokazuju da Göbekli Tepe nije bio potpuno izolovan centar čiji su stanovnici posedovali znanja nepoznata svim okolnim zajednicama. Naprotiv, sve je jasnije da je pripadao široj kulturnoj sredini u kojoj su se razvijali slični arhitektonski i simbolički obrasci.
To otvara pitanje odnosa između susednih naselja. Moguće je da su zajednice međusobno razmenjivale znanje, materijale i ritualne običaje, ali arheolozi još ne mogu pouzdano rekonstruisati njihove političke odnose, društvenu hijerarhiju ili načine upravljanja velikim građevinskim projektima.
Ni prestanak upotrebe monumentalnih objekata nije do kraja objašnjen.
Tokom dugog perioda postojanja lokaliteta menjali su se oblici građevina, raspored prostora i svakodnevne aktivnosti. Istovremeno su se u regionu razvijala naselja u kojima je proizvodnja hrane postajala sve značajnija.
Jedna od mogućnosti jeste da su promene načina života uticale na smanjivanje značaja velikih zajedničkih objekata. Sa razvojem stalnijih naselja, nove društvene potrebe mogle su promeniti i način organizovanja okupljanja.
Ipak, nema dovoljno dokaza da se kraj monumentalne gradnje pripiše isključivo razvoju zemljoradnje, promeni religijskih običaja, klimatskim okolnostima ili nekoj katastrofi. Različiti procesi mogli su delovati istovremeno, a pojedine građevine verovatno nisu prestale da se koriste u istom trenutku.
Göbekli Tepe je 2018. godine upisan na Uneskovu listu svetske baštine, čime je potvrđen njegov izuzetan značaj za razumevanje najranijih faza razvoja složenih ljudskih zajednica.
Međutim, njegovo očuvanje predstavlja sve ozbiljniji izazov. Krečnjački monoliti i drevni zidovi izloženi su vremenskim uticajima, promenama temperature, eroziji i rizicima koji prate arheološka iskopavanja i povećan broj posetilaca.
Komitet za svetsku baštinu je 2025. godine zatražio od Turske da ograniči dalja iskopavanja i intervencije na hitne mere stabilizacije ugroženih delova i preventivno održavanje, dok ne budu završeni sveobuhvatni plan očuvanja i revidirani plan upravljanja lokalitetom.
Posebna pažnja posvećena je i projektima u okolini, uključujući železničku infrastrukturu, uticaj kanala za navodnjavanje i sprečavanje novih kamenoloma koji bi mogli ugroziti arheološki pejzaž.
Pred istraživačima ostaje nekoliko pitanja od presudnog značaja: koliko je ljudi stalno živelo na ovom mestu, ko je odlučivao o izgradnji monumentalnih objekata, kakvo su značenje imali životinjski reljefi i na koji način su se zajednice organizovale pre razvoja razvijenih zemljoradničkih društava.
Odgovori će zavisiti od novih iskopavanja, preciznijeg datovanja, analize biljnih i životinjskih ostataka i poređenja sa susednim naseljima.
Jedno od najvažnijih pitanja odnosi se na sam početak velikih društvenih promena. Još nije utvrđeno da li su monumentalne građevine nastajale zahvaljujući već postojećoj složenoj društvenoj organizaciji ili je njihova izgradnja doprinela stvaranju novih oblika saradnje, podele rada i stalnog naseljavanja.
Upravo taj odnos između zajedničkih verovanja, organizacije rada i nastanka zemljoradnje ostaje jedna od najvećih nerešenih zagonetki Göbekli Tepea.
Borba Info Vesti