
Čovek koji je već jednom prošao kroz nezamislivu katastrofu krenuo je kući, ne sluteći da ga samo nekoliko dana kasnije očekuje gotovo identičan užas.
Njegova životna priča postala je jedno od najneobičnijih svedočanstava Drugog svetskog rata, a okolnosti pod kojima je ostao živ i danas izazivaju nevericu.
U avgustu 1945. godine Japan se nalazio pred završnicom rata. Američko vazduhoplovstvo već je mesecima bombardovalo japanske gradove, stanovništvo je živelo u stalnom strahu od novih napada, a milioni ljudi pokušavali su da nastave svakodnevni život uprkos razaranjima. Među njima bio je i mladi brodograđevinski inženjer Cutomu Jamaguči, zaposlen u kompaniji Micubiši.
Jamaguči je imao 29 godina, suprugu i malog sina u Nagasakiju. Zbog poslovnih obaveza u maju 1945. godine upućen je na tromesečni rad u Hirošimu, gde je učestvovao u poslovima projektovanja brodova. Početkom avgusta njegov zadatak se završavao i pripremao se za povratak porodici.
Upravo ta poslovna obaveza dovela ga je na mesto jednog od najrazornijih događaja u ljudskoj istoriji.
Ujutru 6. avgusta 1945. godine, oko 8.15, američki bombarder B-29 bacio je na Hirošimu atomsku bombu nazvanu „Mali dečak“. Jamaguči se u tom trenutku nalazio na putu prema brodogradilištu, približno tri kilometra od mesta iznad kojeg je bomba eksplodirala.
Iznenada je ugledao zaslepljujući bljesak. Instinktivno je pokušao da se zaštiti, ali ga je udarni talas oborio. Kada je došao sebi, oko njega se pružao prizor koji nije mogao da uporedi ni sa čim što je ranije video.
Pretrpeo je teške opekotine leve strane tela, povredu bubne opne i oštećenje sluha. Eksplozija ga je privremeno onesposobila, ali je uspeo da ustane i potraži zaklon.
Iznad grada uzdizao se ogroman stub dima i vatre koji se širio u karakterističan oblak pečurkastog oblika. Zgrade su bile uništene, požari su zahvatali čitave delove Hirošime, a ulice su bile ispunjene povređenima i ljudima koji su pokušavali da pronađu članove porodice.
Jamaguči je kasnije opisivao kako je, nakon eksplozije, video ogromnu vatrenu masu koja se podizala prema nebu. Oblak je menjao oblik i širio se, dok je svetlost oko njega stvarala neobične prizore.
Uspeo je da pronađe dvojicu kolega, Akiru Ivanagu i Kunijošija Sata, koji su takođe bili u Hirošimi na poslovnom zadatku. Njih trojica preživeli su prvu eksploziju i pokušali da pronađu način da napuste razoreni grad.
Noć su proveli u okolini oštećenog radničkog smeštaja. Povređeni, iscrpljeni i okruženi razaranjem, morali su da sačekaju priliku za evakuaciju.
Sledećeg jutra saznali su da bi železnički saobraćaj mogao biti delimično uspostavljen. Da bi stigli do voza, morali su da prođu kroz uništene delove Hirošime, izbegavajući požare, ruševine i srušene mostove.
Jedan od najpotresnijih prizora Jamaguči je zatekao prilikom prelaska reke. U vodi su plutala brojna tela poginulih. Taj prizor kasnije je opisao izrazom „ljudski splav“, koji se pojavljivao i u njegovim pesmama posvećenim stradanju Hirošime.
Uprkos opekotinama i visokoj temperaturi, 7. avgusta posle podne uspeo je da se ukrca u evakuacioni voz za Nagasaki. Tokom putovanja, iscrpljen povredama, izgubio je svest.
U Nagasaki je stigao 8. avgusta, gde je potražio medicinsku pomoć. Lekari su mu previli opekotine, a zatim se vratio porodici. Njegov izgled, sa zavojima preko povređenih delova tela, pokazivao je koliko je ozbiljno stradao.
Supruga i roditelji mogli su da vide posledice katastrofe, ali je malo ko tada mogao da razume šta se zaista dogodilo u Hirošimi. Atomsko oružje bilo je potpuno novo, a informacije o njegovom dejstvu još nisu bile poznate široj javnosti.
Jamaguči je imao razlog da veruje da je najgore ostalo iza njega. Nalazio se kod kuće, sa porodicom, stotinama kilometara od razorenog grada.
Ipak, 9. avgusta, uprkos povredama, otišao je na posao u Micubišijevo brodogradilište u Nagasakiju. Želeo je da pretpostavljenima objasni šta se dogodilo u Hirošimi i zbog čega je njegov poslovni zadatak prekinut.
Dok je razgovarao sa nadređenim, pokušavao je da opiše eksploziju koja je uništila ogroman deo grada. Takvo razaranje izazvano jednom bombom bilo je teško zamislivo čak i ljudima koji su godinama živeli pod vazdušnim napadima.
U 11.02, samo tri dana nakon bombardovanja Hirošime, američki bombarder B-29 bacio je drugu atomsku bombu, nazvanu „Debeljko“, na Nagasaki.
Jamaguči je ponovo ugledao zaslepljujući bljesak.
U tom trenutku nalazio se unutar poslovne zgrade, što mu je pružilo određenu zaštitu od neposrednog dejstva eksplozije. Udarni talas pogodio je objekat, razbijajući prozore i izazivajući nova razaranja.
Čovek koji je preživeo atomsku eksploziju u Hirošimi upravo se našao usred druge atomske katastrofe.
Kasnije je izjavio da je na trenutak imao utisak kako ga je oblak u obliku pečurke pratio od Hirošime sve do Nagasakija. Ta rečenica postala je jedno od najpoznatijih svedočanstava o njegovom iskustvu.
Iako je preživeo još jednu eksploziju, njegova prva briga bila je porodica. Pokušao je da sazna šta se dogodilo sa suprugom i sinom.
Oboje su ostali živi. Njegova supruga u trenutku bombardovanja nije bila na mestu koje bi ih neposredno izložilo najrazornijem dejstvu bombe, a okolnosti njihovog zaklanjanja pokazale su se presudnim.
Jamaguči je tako ponovo uspeo da se sastane sa porodicom, ali njegov oporavak tek je počinjao.
U danima posle drugog bombardovanja zdravstveno stanje ozbiljno mu se pogoršalo. Opekotine su se inficirale, kosa mu je opadala, a pojavili su se povraćanje, groznica i drugi simptomi povezani sa izloženošću zračenju.
Medicinska pomoć bila je ograničena. Nagasaki je pretrpeo ogromna razaranja, bolnice su bile preopterećene, a zdravstveni radnici nisu raspolagali današnjim znanjem o posledicama nuklearnih eksplozija.
Kada je japanski car Hirohito 15. avgusta 1945. godine preko radija objavio kapitulaciju Japana, Jamaguči je još pokušavao da se oporavi od posledica dva bombardovanja.
Tokom narednih meseci njegovo stanje se postepeno popravljalo. Uspeo je da nastavi život, kasnije je radio kao prevodilac i ponovo se bavio poslovima povezanim sa brodogradnjom.
Međutim, zdravstvene posledice nisu potpuno nestale. Tokom života suočavao se sa različitim oboljenjima, uključujući poremećaje broja belih krvnih zrnaca i druge zdravstvene probleme.
Dugo nije želeo da javno govori o svemu što je preživeo.
Jedan od razloga bila je diskriminacija kojoj su u posleratnom Japanu bili izloženi ljudi koji su preživeli atomske napade. Postojao je strah od mogućih naslednih zdravstvenih posledica, zbog čega su pojedine porodice izbegavale bračne veze sa preživelima ili njihovim potomcima.
Jamaguči je imao dve ćerke i brinuo je da bi javno isticanje njegovog iskustva moglo negativno da utiče na njihovu budućnost. Zbog toga je svoja sećanja i stavove često izražavao kroz poeziju, umesto kroz javne nastupe.
Njegova priča, međutim, nije bila potpuno nepoznata. U Japanu su postojala i druga svedočanstva ljudi koji su se u avgustu 1945. godine zatekli u oba bombardovana grada.
Procene koje se pojavljuju u istorijskim istraživanjima govore o približno 165 ljudi koji su mogli preživeti obe atomske eksplozije. To ne znači da su svi njihovi pojedinačni slučajevi podjednako dokumentovani.
Jamagučijev slučaj posebno je značajan zbog detaljnih svedočenja, poznate hronologije njegovog kretanja i naknadne zvanične potvrde.
Japanske vlasti godinama su ga priznavale kao preživelog bombardovanja Nagasakija. Tek u martu 2009. godine njegov zvanični status proširen je tako da obuhvati i izloženost atomskoj eksploziji u Hirošimi.
Tako je, u 93. godini života, postao prvi čovek kojeg je Japan zvanično priznao kao osobu koja je preživela oba atomska bombardovanja.
Ta razlika je važna. Jamaguči nije bio jedini čovek koji je preživeo Hirošimu i Nagasaki, kako se ponekad može pročitati u dramatičnim prepričavanjima njegove sudbine. Bio je jedini sa takvim posebnim zvaničnim priznanjem.
I pojedini detalji njegovog iskustva u različitim publikacijama nisu identično opisani. Neki izveštaji naglašavaju trenutak kada je ugledao prvi bljesak, drugi njegove povrede, a treći razgovor sa pretpostavljenim neposredno pre eksplozije u Nagasakiju.
Razlike postoje i u opisima njegovog položaja prilikom prvog udara, kao i u pojedinim detaljima povratka železnicom. Ipak, ključni događaji potvrđeni su njegovim svedočenjima, dokumentacijom i sećanjima drugih učesnika.
Za razumevanje njegovog preživljavanja presudno je nekoliko okolnosti. U Hirošimi se nalazio približno tri kilometra od mesta eksplozije, što je umanjilo neposredno dejstvo bombe. U Nagasakiju je bio unutar zgrade, čija mu je konstrukcija pružila dodatnu zaštitu.
Njegov povratak iz Hirošime takođe nije bio rezultat neobjašnjivog predosećaja ili tajanstvene odluke. Poslovni zadatak mu se završavao, porodica ga je čekala u Nagasakiju, a evakuacioni železnički saobraćaj omogućio mu je da napusti razoreni grad.
Upravo spoj tih običnih okolnosti sa dva izuzetna istorijska događaja učinio je njegovu sudbinu toliko neobičnom.
Posle mnogo godina ćutanja, Jamaguči je odlučio da javno govori o svom iskustvu. Posebno važna prekretnica nastupila je 2005. godine, kada je izgubio sina Kacutošija, koji je kao beba takođe bio izložen bombardovanju Nagasakija.
Smrt sina dodatno ga je podstakla da svoje uspomene i upozorenja prenese mlađim generacijama.
Godine 2006. učestvovao je u dokumentarnom filmu o ljudima koji su preživeli oba atomska bombardovanja. Iste godine otputovao je u Sjedinjene Američke Države, gde je njegovo svedočenje predstavljeno i u sedištu Ujedinjenih nacija.
Tokom nastupa upozoravao je da čovečanstvo ne sme dozvoliti ponavljanje takve katastrofe. Pozivao se i na japansku poslovicu prema kojoj se ono što se dogodilo dva puta može dogoditi i treći, uz poruku da trećeg atomskog bombardovanja ne sme biti.
Njegova priča privukla je pažnju i američkog filmskog reditelja Džejmsa Kamerona, poznatog po filmovima „Terminator“, „Titanik“ i „Avatar“.
Kameron je u decembru 2009. godine, zajedno sa piscem Čarlsom Pelegrinom, posetio Jamagučija u bolnici. Razgovarali su o mogućnosti da njegovo iskustvo postane osnova za filmsko ostvarenje koje bi svetu približilo posledice atomskih napada.
Jamaguči je tom prilikom rekao da je ispunio svoju dužnost.
Samo nekoliko dana kasnije, 4. januara 2010. godine, preminuo je u Nagasakiju u 93. godini. Bolovao je od raka želuca.
Njegova porodica nastavila je da čuva sećanje na ono što je preživeo. Njegova unuka Kozue Harada, među ostalim članovima porodice, učestvovala je u aktivnostima posvećenim prenošenju svedočenja o atomskim bombardovanjima novim generacijama.
Jamagučijeva sudbina ostala je zabeležena i u dokumentarnim filmovima, knjigama, pesmama i arhivskoj građi koja se odnosi na Hirošimu i Nagasaki.
Posebnu vrednost njegovog svedočenja predstavlja činjenica da povezuje dva događaja koja se u istorijskim prikazima često posmatraju odvojeno. Za njega bombardovanja Hirošime i Nagasakija nisu bila dve različite ratne epizode, već jedno neprekinuto iskustvo koje je trajalo svega nekoliko dana, a čije je posledice nosio čitav život.
Njegov slučaj takođe pokazuje koliko je važno razlikovati dokumentovane događaje od kasnijih dramatičnih tumačenja. Ne postoje pouzdani dokazi da je posedovao neobičnu sposobnost predviđanja opasnosti, niti da je preživeo zahvaljujući nekom nepoznatom fizičkom fenomenu.
Poznati podaci ukazuju na spoj udaljenosti od eksplozija, delimične zaštite, mogućnosti evakuacije i okolnosti koje nisu bile pod njegovom kontrolom.
Zbog toga priča o Cutomuu Jamagučiju nije samo neobična istorijska epizoda o čoveku koji je dva puta izbegao smrt. Ona je i neposredno svedočanstvo o tome kako su odluke donete u uobičajenim životnim okolnostima, poput završetka poslovnog puta i povratka porodici, mogle odrediti sudbinu pojedinca usred najvećih razaranja Drugog svetskog rata.
Njegove reči da je u Hirošimi doživeo prvi, a u Nagasakiju drugi pakao ostale su jedno od najsnažnijih svedočanstava čoveka koji je video posledice obe atomske bombe i preživeo dovoljno dugo da o njima govori svetu.
Borba Info Vesti