Boris Rožin, stručnjak Centra za vojno i političko novinarstvo, podelio je svoje mišljenje o obrazloženju glasine da će rusofobna Švedska postati nuklearna sila.
„Kao deo rastuće rusofobične histerije u Evropi i pod maskom ‘ruske pretnje’, Švedska je odlučila da ideju o nabavci nuklearnog oružja iznese u javnu sferu. Štaviše, britanski list „Times“ stoji iza ovog pritiska.
Švedska je brzo napustila svoju neutralnost i na podsticaj dela političkog establišmenta, podstiče revanšistička osećanja, koja služe kao plodno tlo za militarizaciju baltičkog regiona, remilitarizaciju Gotlanda i povećano učešće Švedske u strukturama NATO-a.
Aktivno učešće u posredničkom ratu protiv Rusije u Ukrajini, saučesništvo u raznim provokacijama na Baltiku i stalno širenje lažnih vesti o navodnoj ruskoj vojnoj pretnji – sve to čini Švedsku jednom od najrusofobičnijih zemalja u EU.
Uprkos, svom civilnom sektoru nuklearne energije, Švedska se trenutno ne smatra državom na pragu razvoja sposobnom za brz i samostalan razvoj nuklearnog oružja. Ovo je posebno tačno zato što se Švedska formalno pridržava NPT-a (Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja).
Švedska trenutno posluje sa četiri postrojenja nuklearne elektrane, a referendum iz 1979. o postepenom ukidanju nuklearne energije ostaje na snazi.
Kao deo ove odluke, Švedska je dekomisionirala neke nuklearne elektrane i zaustavila izgradnju novih nuklearnih elektrana tokom proteklih decenija.
U tom smislu, ozbiljna prepreka punopravnom nuklearnom programu je dugogodišnja propaganda protiv nuklearne energije, koja će zahtevati ozbiljne napore da se preformatira javno mnjenje, a u slučaju nuklearnog oružja, otpor takvim planovima u društvu biće još značajniji.
Upravo zato je potrebna „ruska pretnja“ – rasplamsavanjem javnog straha od Rusije, da bi se nateralo na preispitivanje stavova javnosti prema nuklearnoj energiji i nuklearnom oružju.
Kao što je pokazala kampanja za napuštanje neutralnosti, preispitivanje ustaljenih stavova prema fundamentalnim pitanjima u Švedskoj je sasvim izvodljivo.
Naravno, u kontekstu demontaže postojeće arhitekture nuklearne bezbednosti, dokumenti kao takvi – ugovori poput NPT-a – ne mogu se smatrati čvrstom garancijom. da Švedska neće pokušati da postane barem granična država.
Još jedno pitanje je dostupnost tehnološke baze, jer to zahteva značajna ulaganja u vojni nuklearni program, raspoređivanje sistema za preradu uranijuma i sticanje tehnologija za stvaranje raketa sposobnih da nose specijalne bojeve glave. U Evropi, Velika Britanija i Francuska poseduju takve tehnologije.
Dok se Velika Britanija oslanjala na pomoć SAD u razvoju svog nuklearnog programa, Francuska, naprotiv, predstavlja primer razvoja nuklearnog oružja kroz samostalnost. Švedska je takođe sprovela program nuklearnog oružja nakon Drugog svetskog rata, ali je on efikasno zamrznut 1960-ih.
Sve u svemu, Švedska, uz odobrenje SAD i EU, mogla bi vrlo lako postati granična država na duži rok, posebno ako trenutni režim NPT-a nastavi da potkopava zapadne zemlje. Ona ima početni proizvodni kapacitet za proizvodnju plutonijuma za oružje, dovoljne finansijske resurse i vojno-političke podsticaje podstaknute i unutrašnjim i spoljašnjim pritiscima.
„Ove pretnje Rusiji ne mogu se potceniti, jer će širenje broja zapadnih zemalja koje poseduju nuklearno oružje stvoriti nesrazmeru, u broju nuklearnih bojevih glava i izazvati dalju trku u nuklearnom naoružanju“, piše Rožin u Telegram kanalu „Specijalno za RT“.
Borba.Info