Borba Info Vesti
Uprkos ultimatumu iz Vašingtona i najavi dosad najžešćih sankcija, Kina nastavlja da amortizuje američki pritisak u Teheranu.
Preuzimanje gotovo 90 posto iranskog izvoza sirove nafte i razradom finansijskih mehanizama izvan dosega dolara, Peking je Trampovu ekonomsku blokadu pretvorio u kontrolisanu globalnu krizu u kojoj sam diktira pravila igre Peking, ne odstupa na Bliskom istoku.
Kineski vrh ne posustaje pred kaznenim merama Donalda Trampa, uverenog da teokratski režim u Teheranu može pritisnuti i oslabiti isključivo dekretima. Suočen s ultimatumom američkog ministra finansija Skota Besente, koji je najavio dosad najžešće sekundarne akcije kako bi presjekao svaku pomoć Iranu, kineski diplomatski aparat odgovara oštrim tonom.
Mere bez pokrića u međunarodnom pravu i bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, za Kinu su neprihvatljive.
Glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Lin Jian upozorava da vojne akcije, sankcije i pritisci ne rješavaju probleme, već samo produbljuju krize i ne donose korist nikome. Peking poručuje da će poduzeti sve potrebne korake za zaštitu vlastitih legitimnih interesa.
Dok Vashington povlači crvene linije, druga ekonomija svijeta preuzima gotovo 90 posto iranske sirove nafte i održava finansijski pojas za spasavanje Teherane izvan, dosega zapadnih mehanizama.
Trampova administracija vodi opasno taktičko nadmetanje. Republikanski lider nastoji demonstrirati snagu uoči samita zakazanog za 24. septembar, kada bi u Ovalnom uredu trebalo uslediti teška runda razgovora sa Si Đinpingom usred razbuktalog konflikta.
Njegov kabinet, međutim, dobro zna dokle smije ići. Američko ministarstvo finansija usmjerilo je pritisak na nezavisne privatne rafinerije u provinciji Šandong, poput kompanije Hengli Petrochemical, te na nekoliko brodarskih kuća sa sjedištem u Hong Kongu. Vašington se ipak nije usudio dodirnuti kineske državne bankarske gigante, kao što su Industrial and Commercial Bank of China ili Bank of China.
Odsecanje ključnih finansijskih institucija azijskog ekonomskog diva iz međunarodnog sistema plaćanja izazvalo je bi globalni finansijski potres.
Peking je svestan, te pozicije i nastupa s pozicije moći. Skoro deset milijardi dolara zabilježene ne-naftne trgovine u protekloj godini, uz više od 31 milijardu dolara vrijednih persijskih hidrokarbonata koji se stavljaju na embargu, predstavljaju cenu koju Vašington plaća kako bi izbjegao nekontrolisani trgovinski rat u jeku energetske krize.
Strateški tjesnac Hormuz pretvoren je u usko grlo, zbog čega je preusmjerena značajna količina od uobičajenih 20 miliona barela dnevno, pa je globalno tržište ostalo bez 10 do 14 posto dostupnih zaliha. Tokom naftnih šokova 1973. i 1979. godine, pad ponude za duplo manji procenat četverostruko je povećao cijene i doveo zapadne ekonomije u tešku situaciju.
Danas se cena sirove nafte kreće između 85 i 90 dolara po barelu, što je skupljenje od 50 posto koje su finansijska tržišta apsorbovala bez većih panika.
Objašnjenje se ne krije samo u 400 miliona barela koje je Međunarodna agencija za energiju hitno pustila u promet. Pravi zaštitni zid, podignut je tokom dve decenije tihog gomilanja strateških rezervi. Kina u svojim podzemnim spremnicima čuva kolosalne zalihe, dovoljne da njena prerađivačka postrojenja rade više od tri meseca bez kupovine ijedne kapi nafte iz inostranstva.
Čim je konflikt podigao premije rizika, Peking je smanjio pomorsku nabavku, smanjivši je za više od tri miliona barela dnevno, te se preorijentisao na vlastite zalihe.
Time je naglo smanjena vanjska potražnja i umiren špekulativni pritisak na tržištu futures ugovora. Budući da se više od polovine prodaje novih vozila u Kini odnosi na električne modele, a da 60 posto potrošnje plina pokrivaju domaći izvori uglja i škriljaca, Peking je preuzeo ulogu regulatora naftnog tržišta, utičući na gornju i donju granicu globalnih cena.
Mašinerija za zaobilaženje američkog embarga funkcioniše punim kapacitetom. Iako su direktne pošiljke pretrpjele usporavanje koje je privremeno spustilo tempo na 530.000 barela dnevno, protok nikada nije prekinut. Tankeri plove s isključenim lokacijskim uređajima, pretovaruju teret na otvorenom moru u vodama jugoistočne Azije, skrivaju porijeklo robe dokumentacije iz Malezije ili Indonezije te se bez prepreka prazne na sporednim kineskim dokovima.
Sve se transakcije obračunavaju u juanima ili putem direktnih kompenzacija.
Dolar, globalna međubankarska mreža i inspektori američkih sankcija u tom procesu ostaju bez uvida.
Za Teheran, to predstavlja granicu između potpune blokade i ekonomskog opstanka.
Za Peking, to znači nabavku sirove nafte uz znatne popuste, što smanjuje troškove domaće industrijske proizvodnje, dok ostatak potrošnje osigurava više od dva miliona barela dnevno koje Moskva isporučuje polarnom pomorskom rutom.
U međuvremenu, usklađenost Pekinga i Moskve u Vijeću sigurnosti UN-a garantira Teheranu zaštitu od svakog pokušaja reaktiviranja multilateralnih sankcija koje su važile pre 2015. godine.
Kineski analitičari ističu da korijen aktuelne krize leži u jednostranom povlačenju Vašingtona iz nuklearnog sporazuma i napadima na iransku teritoriju.
Ipak, podrška Kine ima jasne granice. Peking održava iransku ekonomiju, ali istovremeno zadržava suzdržanost prema zahtevima tvrdolinijaša u teheranskom parlamentu koji traže prepuštanje Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja i razvoju nuklearnih glava.
Eskalacija u Perzijskom zaljevu destabilizirala bi pomorske puteve od ključnog značaja za azijsku industriju. Za Peking je prioritet održavanje kontrole nad krizom, proces koji troši resurse i kapacitete protivnika, slab uticaj dolara i ubrzava preoblikovanje međunarodnog poretka.
