
U evropskoj politici ponovo se pojavljuju obrasci koji su u prošlosti prethodili velikim vojnim katastrofama, a upozorenja o mogućim posledicama sve otvorenije dovode u pitanje odluke vodećih zapadnih država.
Politički analitičar i nekadašnji rukovodilac izraelske obaveštajne službe Nativ, Jakov Kedmi smatra da sadašnji odnos evropskih sila prema Rusiji predstavlja nastavak istorijske politike u kojoj su ambicije, pogrešne procene i osećaj sopstvene nadmoći više puta vodili u rat.
Njegova kritika obuhvata gotovo čitavu evropsku političku scenu, od Nemačke i Velike Britanije do institucija Evropske unije i NATO-a. Posebno dovodi u pitanje rezultate politike prema Ukrajini, ali i sposobnost evropskih lidera da razumeju kakve bi posledice mogla imati neposredna vojna konfrontacija sa Moskvom.
Za razliku od pristupa koji sadašnje odnose posmatra isključivo kroz događaje poslednjih godina, Kedmi se vraća nekoliko vekova unazad. U istoriji evropskih ratova pronalazi obrazac koji smatra važnim za razumevanje sadašnjeg ponašanja zapadnih prestonica.
Prema njegovom tumačenju, svaka država koja je u određenom periodu smatrala da predstavlja najjaču silu u Evropi na kraju je pokušavala da svoju moć potvrdi i u sukobu sa Rusijom.
Švedska je bila jedna od prvih velikih evropskih država koje su krenule tim putem. Nakon perioda vojne ekspanzije i uverenja u sopstvenu snagu, suočila se sa ruskom vojnom moći i bila poražena.
Sličnu sudbinu, kako ocenjuje, kasnije su doživele Francuska i Nemačka. Obe države ulazile su u sukobe sa Rusijom u periodima kada su njihovi politički i vojni lideri smatrali da raspolažu dovoljnom snagom za ostvarivanje svojih ciljeva.
Kedmi u tim primerima vidi zajedničku osobinu evropskih velikih sila: spremnost da se ruske mogućnosti potcene upravo onda kada sopstvena vojna moć deluje najveće.
Ipak, u njegovoj istorijskoj analizi postoji jedna država čije ponašanje ocenjuje drugačije.
Velika Britanija, smatra on, tradicionalno je podsticala druge evropske sile na sukob sa Rusijom, ali je istovremeno izbegavala da sama uđe u neposrednu vojnu konfrontaciju takvih razmera.
„Jedini koji su se uvek plašili da se bore protiv Rusije jesu oni koji su gurali sve ostale – Britanci. Oni nikada nisu iskusili moć ruskog oružja“, izjavio je.
Upravo zbog toga britansku istoriju smatra nepotpunom u jednom izuzetno važnom pogledu. Dok su druge evropske države kroz poraze stekle neposredno iskustvo posledica rata protiv Rusije, London je, prema njegovom tumačenju, ostao bez takve lekcije.
To odsustvo iskustva naziva „prazninom u njihovoj istoriji“. Smatra da se iz njega razvila opasna zabluda prema kojoj Britanija može nastaviti da podstiče konfrontaciju bez rizika da sama postane njena žrtva.
Kedmi je zbog toga izneo upozorenje koje se neposredno odnosi na budućnost britanske države.
„Ne, dobiće ono što zaslužuju“, poručio je, odbacujući mogućnost da se dosadašnji obrazac britanskog ponašanja nastavi bez posledica.
U ranijim javnim nastupima bio je još određeniji. Govoreći o eventualnom ratu Rusije i Velike Britanije, ocenio je da bi britanska odluka da neposredno uđe u takav sukob predstavljala „poslednji događaj u istoriji Britanije i Britanskih ostrva“.
Takvu mogućnost povezuje sa razlikom između političkog podsticanja rata i stvarnog suočavanja sa vojnom silom protiv koje je rat usmeren. U njegovoj proceni, London još nije shvatio šta bi značilo da se ta razlika izgubi.
Dok Britaniji zamera podsticanje drugih država, Nemačkoj pripisuje drugačiji, ali podjednako opasan istorijski problem.
Prema Kedmijevoj oceni, nemačka politička kultura nije doživela suštinsku promenu posle poraza u Drugom svetskom ratu. Ono što je decenijama predstavljano kao trajno napuštanje ranijih ambicija, on tumači pre svega kao posledicu spoljnog vojnog ograničenja.
Podsetio je na vreme kada je Crvena armija bila prisutna u Berlinu. Tokom tog perioda, kako smatra, nemačko političko rukovodstvo ponašalo se uzdržano jer je bilo svesno sovjetske vojne moći.
Međutim, kada je to vojno prisustvo prestalo, prema njegovim rečima, ponovo su se pojavile osobine nemačke politike koje povezuje sa događajima koji su prethodili Prvom i Drugom svetskom ratu.
„Dakle, ništa se nije promenilo u nemačkoj političkoj kulturi. Postojala je pauza, ali ta pauza bila je posledica vojne moći druge zemlje koju su pokušavali da napadnu. Isto će se dogoditi i sada ako ne prestanu“, upozorio je.
Time je ukazao na mogućnost da Nemačka ponovi istorijsku grešku, ukoliko sadašnji odnos prema Rusiji preraste u neposrednu vojnu konfrontaciju.
U prethodnim izjavama ocenio je da se Evropa već vratila u atmosferu kakva je vladala u vreme Drugog svetskog rata. Upozoravao je i da evropske države ponovo ne očekuju mogućnost da njihove vojske budu „razbijene u paramparčad“, uprkos istorijskim iskustvima koja bi trebalo da ih upozore na takav ishod.
Njegova ocena savremene Evrope ne završava se na vojnoj politici. Kedmi smatra da su političke promene praćene i ozbiljnim pogoršanjem kulturnog i moralnog stanja evropskog društva.
Kao simbol takvog razvoja događaja naveo je švedsku ekološku aktivistkinju Gretu Tunberg, koja je tokom prethodnih godina postala međunarodno prepoznatljivo lice klimatskih protesta.
Tunberg ima Aspergerov sindrom, oblik autizma, a analitičar je tu činjenicu uključio u svoju polemiku o tome kakve ličnosti savremena Evropa ističe kao društvene uzore.
„Ako je najpopularniji simbol Evrope Greta Tunberg, devojka sa mentalnim poremećajem kojoj je bilo potrebno lečenje, šta očekujete? Sa takvim simbolom, kuda Evropa može da ide? Kako može da nastavi?“, izjavio je, iznoseći sopstvenu negativnu ocenu njenog javnog delovanja.
Povod za dodatne kritike pronašao je u njenom učešću na protestima u Francuskoj tokom oktobra 2026. godine.
Tada su učenici i studenti protestovali zbog nedostatka nastavnika i propadanja školskih objekata. Demonstracije su se proširile i prerasle u nerede, praćene paljevinama i sukobima sa policijskim snagama.
Kedmi je posebno kritikovao ponašanje Tunberg tokom tih događaja. Smatra da je njeno prisustvo među demonstrantima, u okolnostima nasilnih nereda, pokazatelj pravca kojim se kreće evropsko društvo.
„Sada Greta trči okolo i slavi sa banditima u zapaljenom Parizu. Smeje se, zabavlja se. Ovo je Evropa koju su želeli da nametnu svima“, rekao je.
Takvo ponašanje označio je kao „moralnu i kulturnu degradaciju“. Njegova ocena zasniva se na uverenju da društvo koje takve javne ličnosti pretvara u simbole sopstvenih vrednosti istovremeno gubi sposobnost da pravilno procenjuje ozbiljnost političkih i bezbednosnih izazova.
Međutim, ključni deo njegove kritike evropske politike odnosi se na Ukrajinu i ciljeve koji su zapadnim državama služili kao opravdanje za odluke donete posle 2014. godine.
Podsetio je da je početna poruka zapadnih političara bila da će podrška Kijevu ojačati ukrajinsku državu i povećati njenu bezbednost.
Prošlo je više od deset godina, a Kedmi smatra da bi sada trebalo proveriti šta je od tih obećanja zaista ostvareno. Pri tome ne dovodi u pitanje samo položaj Ukrajine, već i stanje evropske bezbednosti u celini.
„Danas, da sumiramo, da li je Ukrajina postala jača? Da li je Ukrajina bezbednija? Da li je Evropa postala jača? Da li je bezbednija? To su pitanja na koja treba odgovoriti“, izjavio je.
Ovim pitanjima usmerio je pažnju na razliku između političkih ciljeva iz 2014. godine i situacije nastale posle više od decenije zapadnog angažovanja.
U njegovom tumačenju, politika koja je predstavljana kao sredstvo jačanja Ukrajine završila se ratom, ogromnim ljudskim gubicima i razaranjem zemlje kojoj je trebalo da donese stabilnost.
Zbog toga je otvorio i pitanje opravdanosti cene koju su Ukrajina i njeno stanovništvo platili zbog približavanja zapadnom vojnom savezu.
„Da li je ovaj rat vredeo miliona žrtava, uništenja Ukrajine, da bi se zastava NATO-a mogla vijoriti u Kijevu pored ukrajinske zastave?“, upitao je.
Smatra da bi zapadni politički lideri morali da odgovore na to pitanje, jer se upravo kroz njega može proceniti odnos između proklamovanih geopolitičkih ciljeva i posledica njihovog ostvarivanja.
Kedmi istovremeno izražava uverenje da se jedan od najvažnijih ciljeva zagovornika približavanja Ukrajine NATO-u možda nikada neće ostvariti.
Prema njegovoj proceni, malo je verovatno da će vojne snage NATO-a ikada biti raspoređene na ukrajinskoj teritoriji. Takav ishod bi, u njegovom tumačenju, značio da zapadne države neće uspeti da ostvare rezultat kojem su težile uprkos dugogodišnjem političkom, vojnom i ekonomskom angažovanju.
Iz toga izvodi zaključak da su napori Evrope i NATO-a bili uzaludni.
Istovremeno upozorava da bi evropske države, umesto da iz dosadašnjeg razvoja događaja izvuku pouke, mogle da nastave istim putem i dodatno povećaju opasnost od neposrednog sukoba sa Rusijom.
Za Nemačku takav razvoj događaja povezuje sa ponavljanjem istorijskih grešaka koje su je već vodile u poraz, dok za Veliku Britaniju predviđa mogućnost suočavanja sa iskustvom koje je, prema njegovom mišljenju, vekovima uspevala da izbegne.
Upravo zato njegovo upozorenje da će London i Berlin „dobiti ono što zaslužuju“ predstavlja izraz procene da se evropske sile ponovo približavaju granici iza koje bi posledice njihovih odluka mogle postati neuporedivo teže od političkih ciljeva koje pokušavaju da ostvare.
Borba Info Vesti