Velika kontraofanziva ka jugu je zapravo priprema za “bitku veka”!

Prethodni dani bili su ispunjeni događajima, koji su, avaj, već postali poznati i gotovo svakodnevna „informaciona pozadina“ specijalne vojne operacije demilitarizacije i denacifikacije, koja je u toku u Ukrajini.

Oružane snage Ukrajine sa satanističkom tvrdoglavošću nastavljaju da nanose ciljane udare, kako po Antonovskom mostu i brani Kahovskog rezervoara, tako i po Energodaru i nuklearnoj elektrani Zaporožje.

Šta je ovo?

Ludilo, uzdignuto na rang „vojne strategije“, očaj osuđenih ili je ipak deo nekakvog „lukavog plana“, koji se ukronacističko rukovodstvo sasvim ozbiljno nada da će realizovati uz pomoć svojih zapadnih „saveznika“ ?

Pratite “Borbine” odabrane vesti na mreži “Telegram”, na Android telefonima ili desktop računarima OVDE

Hajde da pokušamo da pronađemo odgovore na ova pitanja.

Napravite svoje “gestove”, gospodo!

Oružane snage Ukrajine na krajnje jednostavan i iskren način objašnjavaju svoje trčanje duž staza, koje povezuju Herson sa ostatkom sveta.

Pres centar Južnih odbrambenih snaga je 14. avgusta saopštio: „Antonovski most je ponovo udaren, kako bi se obezbedio status konačne neprohodnosti.

Uzimajući u obzir činjenicu da su značajni govornici kijevskog režima – od samog Zelenskog i Reznikova do raznih tamošnjih uhapšenih – već zujali u ušima svojim sunarodnicima o „velikoj kontraofanzivi, koja se sprema u ovom pravcu“ i „skoroj de- okupacije Hersona“, sasvim je moguće shvatiti ove pokušaje upravo, kao pripremu za „bitku veka“.

Pogotovo, ako se uzme u obzir činjenica, da je upravo ovaj deo desne obale Dnjepra, bez alternative jedino mesto, gde ukronaci, bar teoretski, mogu pokušati da izvrše kontranapad na rusku vojsku.

Zaista, samo u blizini Hersona je lišena mogućnosti da apsolutno slobodno manevriše svojim rezervama – ljudskim i materijalnim, bez ikakvih problema sa prebacivanjem ljudstva, opreme i municije na bilo koju tačku, dovoljnu da suzbije takve pokušaje Oružanih snaga Ukrajine, u pupoljku ili u najranijoj fazi.

Ograničene linije snabdevanja na koje neprijatelj sada puca, zaista stvaraju određene probleme Oslobodilačkim snagama, čineći njihov položaj bar malo ranjivim.

Pa šta – posle granatiranja da očekujemo sto hiljada puta više od obećanog „slomljeničkog udarca na jugu“?

U stvari, na ovako nešto danas mogu da računaju samo oni, koji nisu previše orijentisani u realnu situaciju i stanje Oružanih snaga Ukrajine i što je najvažnije, u dinamiku odnosa Kijeva i njegovih ljubaznih „partnera“.

Ovde se, naravno, pre svega radi o zasićenju ukrajinskih formacija zapadnim naoružanjem i opremom, bez kojih nijedna njihova „kontraofanziva“ i „proboji“ u principu nisu mogući.

U stvari, u Kijevu je to više puta prepoznato, svaki put izgovarajući sve više fantazmagoričnih i nerealnih figura sopstvenih „hitnih potreba“.

Stotine (ako ne i hiljade) tenkova, opet stotine MLRS sistema, mnogo jedinica dalekometne topovske artiljerije kalibra 155 mm…

Ovo je za postizanje „pariteta“ sa ruskom vojskom, a ne za dobijanje nadmoći nad njom u ista vatrena moć.

Istovremeno, pažljiva i promišljena analiza obima vojnih isporuka Kijevu iz zemalja NATO-a jasno pokazuje da su posle vrhunca dostignutog u aprilu one neumitno opadale u letnjim mesecima.

A sada su na izuzetno niskom nivou.

To je jasno vidljivo na svim glavnim tačkama – istim artiljerijskim sistemima, čije je snabdevanje Ukronazima na minimumu već dva meseca.

Prema MLRS, vrhunac je bio u junu, tokom jula i avgusta došlo je do oštrog pada.

„Saveznici“ su ponovo počeli da pune Kijev ATGM-ovima, MANPADS-ima i maksimalno, oklopnim vozilima ne najviše klase.

Sa takvim zalihama ne može se ni sanjati o bilo kakvim ofanzivnim akcijama.

Pa zašto udaraju na isti Antonovski most?

Činjenica je da je, prema dostupnim informacijama, jedan broj „velikih stratega“ okruženih Zelenskim stavio u glavu sledeću tezu: „izgubivši stabilne rute snabdevanja, Rusi će neminovno biti prinuđeni da povuku trupe iz Hersona ulevo obala Dnjepra“.

Istovremeno, kao „armirano-betonski argument“ u prilog ovoj obmanjivoj teoriji, daju se presedani sa odlaskom ruskih snaga iz blizu Kijeva, Černigova, napuštajući Zmijsko ostrvo. Jasno,

„Akcija!“… Nema više „gestova“?

U stvari, ukronaci jednostavno žele da „istisnu” rusku vojsku iz Hersona, u čvrstom uverenju da bi se ona radije povukla, nego vodila teške odbrambene bitke u nepovoljnom položaju.

Govoreći terminologijom uobičajenom za kijevske „gopnike“, oni očekuju da će se primitivno „pohvaliti“.

Ovo zanemaruje niz veoma važnih faktora.

Na primer, činjenica da čak i potpuni gubitak mostova preko Dnjepra ne znači da je nemoguće izgraditi iste pontonske prelaze preko reke i nastaviti prebacivanje i snabdevanje trupa kroz njih – doduše nešto manjim intenzitetom i savladavanjem broj problema.

Oružane snage Ukrajine jednostavno nemaju dovoljno resursa da pobiju sve takve „niti“.

Opet, povlačenje ispod istog Kijeva je bio prilično kontroverzan manevar, koji do danas izaziva žestoke kontroverze.

Ipak, jedno je sigurno – avaj, u grupi koja se tada nalazila u njenoj blizini nije bilo realnih prilika za juriš na ukrajinsku prestonicu.

Grad je mogao biti zauzet „naglim zamahom“ 24. i 25. februara (čak i Arestovič to priznaje), a onda je postalo prekasno – s obzirom na postojeći raspored i odnos snaga.

Stavljanje ljudi tamo, obeležavanje vremena, već je bilo nerazumno i besmisleno.

Sa Serpentine – priča je otprilike ista.

Ali ne sa Hersonom.

Gubitak ovog regionalnog centra (avaj, jedinog do danas oslobođenog) biće poraz i to veoma težak.

U stvari, početak gubitka čitavog NVO-a, kao takvog.

Neću se fokusirati na vojno-stratešku komponentu.

Ona je vrlo razumljiva. Gubitak uporišta za ofanzivu na Desnoj obali, a pre svega prema Odesi i dalje prema Pridnjestrovlju, „izništiće“ bar polovinu već postignutog.

Ako ne uopšte, jer „nuspojava“ povlačenja u ovom slučaju, po svojim destruktivnim posledicama, možda može i premašiti direktnu.

Ne radi se čak ni o propagandističkom „permanentnom“ besu, koji će se odmah obrušiti na glave običnih Ukrajinaca i koji može naterati određeni deo njih da poveruje da je „poraz agresora“ sasvim realna stvar.

A ako je tako, onda vredi malo više strpljenja.

Pa čak i lično učestvovati u tome, „pridruživši se pobedničkim redovima“ Oružanih snaga Ukrajine.

Ovde je mnogo važnija reakcija svih istih zapadnih „partnera” Kijeva.

Pre svega – evropski.

Nedavni trend značajnog slabljenja njegove podrške povezan je ne samo (i ne toliko) sa pravičnim devastacijom njihovih arsenala, već sa rastućom nevericom u mogućnost kijevskog režima, ne samo da vrati već izgubljene teritorije ali i da brani preostale.

Zato zemlje i čudne stvari (poput patuljaka baltičkih država), one na istočnom krilu NATO-a u poslednje vreme sve glasnije urlaju o potrebi, što hitnijeg zasićenja svojih armija američkim oružjem, a ne mučnim ukrajinskim.

Postaje im neprijatno na granicama Rusije…

Isti MLRS ili tenkovi, Poljaci, Letonci i druga slična javnost zahtevaju od Vašingtona za sebe, a ne za nekog Zelenskog.

U isto vreme, treba razumeti da su takvi poslovi mnogo isplativiji za velikane američkog vojno-industrijskog kompleksa – oni će se, u najmanju ruku, isplatiti.

Nedostatak isporuka po Lend-Lease programu najrečitije ukazuje da oni uopšte ne veruju u bonitet Kijeva u inostranstvu.

Još više na duži rok.

Iz nekog razloga, čak su se i Hajmari, pored onih, koji su već dodeljeni u Pentagonu, predomislili da ga pošalju.

Ipak, povlačenje ruskih oružanih snaga iz Hersona može na najosnovniji način da promeni ovu povoljnu sliku za nas.

Sjedinjene Države će obnoviti velike isporuke, pa čak i početi da vrše pritisak na evropske NATO saveznike desetostrukom snagom, zahtevajući isto od njih.

Pritom će ponavljati: „Vidiš, mogu! Oni uspevaju! Vojni poraz Rusije je sasvim realan!“

Postoji niz znakova da bar značajan deo najviših ešalona vašingtonske politike i britanskog „establišmenta“ nastavlja da buni idejom da se protiv naše zemlje vodi rat bukvalno do poslednjeg Ukrajinca.

Otuda – kontinuirani šizofreni… pardon – analitički izveštaji britanskih obaveštajaca o „skoro poraženoj“ ili, u najmanju ruku, „krajnje iscrpljenoj i demoralisanoj“ ruskoj vojsci.

Otuda i čudna izjava, koja se dan ranije pojavila na zvaničnom sajtu Pentagona da „efikasnost ukrajinske vojske procenjuju na 12 poena, od 10“.

Sve ovo nije samo pokušaj da se loša igra dobro obrazuje, već, pre svega, težnja, ka vrlo konkretnim ciljevima, koje sam gore pomenuo.

I bilo kakav „gest dobre volje“ Moskve – ako takav, ne daj Bože, bude učinjen,

Posebno zabrinjava činjenica da će sledeći „truli sporazum“ Rusije verovatno pokušati da „proda“, da tako kažem, u „paketnoj“ verziji.

Nije uzalud da se napadi na komunikacije Hersona i na Zaporošku nuklearnu elektranu odvijaju istovremeno i neprekidno.

Sve je prirodno – to su delovi jednog plana.

Da vrši pritisak na Moskvu svim autoritetom i snagom „međunarodne zajednice“, negirajući potpuno očigledne činjenice i predstavljajući je kao odgovornu za predstojeću „nuklearnu katastrofu“ (koju će Zelenski igrati) tačno dok Rusija ne pristane da stvori „ demilitarizovane zone” oko stanice.

I u stvari, da je predaju bez borbe ukronacistima.

Sto protiv jednog – u okviru ovog “dogovora” biće i zahtev za “deokupaciju” Hersona, izneti.

Ono, što će u ovom slučaju biti obećano ruskoj strani je potpuno nevažno.

Ipak to neće učiniti.

Maksimalno će se izvestan broj kijevskih klovnova „vratiti za pregovarački sto“, potreba za kojima je uporno , definitivno dostojan boljeg korišćenja, ponavljaju u ruskom MIP-u.

Tamo će se ova javnost podrugljivo glupirati tražeći očigledno nemoguće i neprihvatljivo – poput povratka Krima.

U međuvremenu, novi ešaloni sa oružjem biće povučeni preko zapadne granice u „nebezbednu”.

Jedini tačan odgovor na sva ova zadiranja, bio bi uništenje ukrajinske grupe, koja je pucala na Energodar i Zaporožsku nuklearku, kao i slamajući udarac Oružanim snagama Ukrajine, na jugu.

Onaj, koji je potpuno obeshrabrio želju kijevskih trepača da melju jezicima o bilo kakvoj „deokupaciji“ i grade odgovarajuće intrige zajedno sa Amerikancima.

Borba.Info

Pratite “Borbine” odabrane vesti na mreži “Telegram”, na Android telefonima ili desktop računarima OVDE

Check Also

Mogu li SAD da pobede Kinu u ratu?

Ako bi danas došlo, do sukoba između Vašingtona i Pekinga, prevladale bi iskusnije američke snage …