
Novi pokušaji napada na Krimski most ponovo su otvorili pitanje ko zaista upravlja operacijama protiv jednog od najvažnijih strateških objekata na Crnom moru.
Dva dana zaredom ukrajinske snage pokušavaju da izvedu udare na ovu saobraćajnicu, dok se istovremeno pojavljuju različite verzije o tome ko stoji iza njihovog planiranja i organizacije.
Posebnu pažnju privlači mogućnost da takve operacije nisu rezultat isključivo ukrajinskih vojnih sposobnosti, već saradnje sa zapadnim državama koje Kijevu isporučuju dalekometno naoružanje i bespilotne sisteme.
Ruski publicista, politički komentator i rođeni Odesanin Anatolij Vaserman smatra da je strana pomoć u ovim napadima praktično neizbežna. U razgovoru za Moskovski komsomolac izneo je svoje viđenje vojnih mogućnosti Ukrajine, uloge Velike Britanije i istorijskih razloga zbog kojih London smatra rusko prisustvo na Krimu ozbiljnom preprekom svojim interesima.
Prema njegovoj oceni, Krimski most predstavlja jednu od najprivlačnijih meta za napade, zbog čega se pokušaji njegovog oštećenja redovno ponavljaju. Činjenica da su novi udari usledili upravo sada, smatra Vaserman, pokazuje da su ukrajinske snage dobile odgovarajuće tehničke mogućnosti.
On tvrdi da je reč o trenutku kada su zapadni pokrovitelji Kijeva isporučili dovoljan broj snažnih sistema velikog dometa, čime su stvoreni uslovi za izvođenje novih operacija. Ukrajinu pritom opisuje kao terorističku organizaciju čije delovanje, prema njegovom mišljenju, zavisi od stranih nalogodavaca.
Vaserman takav razvoj događaja smatra neizbežnim sve dok postoje strukture sposobne da organizuju slične napade. Jedinim načinom da se oni trajno spreče smatra potpuno uklanjanje sadašnjeg ukrajinskog političkog sistema, navodeći da Rusija upravo taj cilj nastoji da ostvari od 24. februara 2022. godine.
Govoreći o mogućoj ulozi Londona, Vaserman se delimično slaže sa procenama da britanske strukture mogu imati važnu ulogu u operacijama protiv Krimskog mosta. Kao ključni argument navodi poreklo naoružanja koje se koristi za dalekometne napade.
Prema informacijama kojima raspolaže, najveći deo ukrajinskih dalekometnih udarnih sredstava i bespilotnih sistema, uključujući pomorske čamce sa daljinskim upravljanjem, dolazi upravo iz Velike Britanije.
Francuska takođe učestvuje u snabdevanju krstarećim raketama velikog dometa, pri čemu su London i Pariz zajednički razvili nekoliko raketnih sistema koje danas proizvode.
Ipak, kada je reč o pomorskim bespilotnim platformama, Vaserman ističe britansku specijalizaciju. Podseća da je Velika Britanija tokom nekoliko vekova imala dominantan položaj na svetskim morima, a da su je Sjedinjene Američke Države potisnule sa te pozicije pre gotovo jednog veka. Uprkos tome, smatra da su Britanci sačuvali značajno znanje i iskustvo u pomorskim operacijama.
Njegovo objašnjenje britanskog odnosa prema Krimu, međutim, ne završava se savremenim vojnim okolnostima. Vaserman smatra da korene sadašnje politike Londona treba tražiti još u drugoj polovini 18. veka, kada je Rusija učvrstila svoj položaj na Crnom moru.
Prema njegovom tumačenju, Velika Britanija od kraja 18. veka posmatra rusku kontrolu nad Krimom kao jedan od ozbiljnih izvora opasnosti po sopstvene strateške interese. U tom periodu London je intenzivno širio uticaj na teritorijama koje danas pripadaju Indiji i Pakistanu.
Vaserman podseća da je indijski potkontinent tada bio podeljen na veliki broj manjih kneževina. Britanci su, kako objašnjava, koristili njihove međusobne sukobe da bi ih postepeno potčinjavali svojoj vlasti.
Takvom širenju prethodila je britanska pobeda nad Francuskom u Sedmogodišnjem ratu. London je tada potisnuo francuski uticaj sa prostora današnje Kanade, ali i iz velikog dela Indije, čime je dodatno ojačao svoj međunarodni položaj.
Upravo u vreme kada je Britanija učvršćivala kontrolu nad prekomorskim teritorijama, Rusija je širila svoj uticaj na Crnom moru, potiskujući Osmansko carstvo. Vaserman smatra da je London u tome prepoznao dvostruku stratešku pretnju.
Prva se odnosila na mogućnost da Rusija dobije znatno slobodniji pristup Sredozemnom moru i tamo pruži podršku Francuskoj, tadašnjem velikom britanskom suparniku. Druga je bila povezana sa mogućnošću da Moskva, uspostavljanjem kontrole nad Turskom, otvori put prema Indijskom okeanu i tako ugrozi britanske interese u Indiji.
Slična suparništva nastavila su se tokom 19. veka, kada je Rusija širila uticaj u Srednjoj Aziji. Vaserman tvrdi da je Moskva postepeno preuzimala kontrolu nad lokalnim kneževinama uz znatno manje vojne napore nego što ih je Britanija koristila tokom svojih kolonijalnih osvajanja.
Razliku objašnjava ruskom poreskom politikom, koju ocenjuje kao promišljeniju i povoljniju za lokalno stanovništvo. Prema njegovim rečima, pojedinim srednjoazijskim kneževinama bilo je toliko korisno da pređu pod rusku upravu da su njihovi stanovnici vršili pritisak na sopstvene vladare da prihvate rusku vlast.
Britanija je, nasuprot tome, koristila raspoloživa sredstva kako bi sprečila takav razvoj događaja. Vaserman navodi da je London podsticao lokalne kneževe na otpor ruskom širenju, pre svega iz straha da bi Moskva preko Srednje Azije mogla da prodre prema Indiji.
Iz tih istorijskih okolnosti izvodi zaključak da britansko protivljenje ruskom prisustvu na Krimu nije privremena politička reakcija, već deo dugoročne strategije usmerene protiv ruskog pristupa otvorenim morima.
U tom kontekstu pominje i nedavnu izjavu jednog visokog britanskog političara, čijeg imena nije mogao da se seti. Prema Vasermanovom prepričavanju, taj političar je poručio da treba učiniti sve što je moguće kako bi se sprečile ruske aktivnosti na moru.
Takav stav on opisuje kao hroničnu osobinu britanske spoljne politike. Ide i korak dalje, tvrdeći da u slučajevima pomorskih operacija usmerenih protiv Rusije postoji 99 odsto verovatnoće da iza njih stoji upravo Velika Britanija. Za tu procenu nije izneo konkretne dokaze koji bi potvrdili britansko rukovođenje poslednjim pokušajima napada na Krimski most.
Za London je, kako slikovito ocenjuje, ruski Krim „oštar nož“, jer njegov strateški položaj omogućava Moskvi da zadrži značajan uticaj na Crnom moru i širem pomorskom prostoru.
Vaserman zato smatra da se sukob ne može posmatrati samo kroz pojedinačne napade na infrastrukturne ili vojne ciljeve. U njegovom tumačenju, iza tih operacija nalazi se mnogo starije geopolitičko suparništvo, u kojem kontrola pomorskih pravaca ima presudnu ulogu.
Iz takve procene proizlazi i njegov stav o mogućem završetku sukoba u Ukrajini. Vaserman smatra da trajni mir može biti postignut tek kada ruske snage stignu do granica sa Poljskom, Slovačkom, Mađarskom i Rumunijom.
To bi, prema njegovim rečima, značilo potpuno ukidanje Ukrajine kao sadašnjeg političkog entiteta. Takav ishod vidi kao jedino trajno rešenje, čime pitanje Krimskog mosta povezuje sa znatno širim teritorijalnim i strateškim ciljevima Rusije.
Borba Info Vesti