
Dok Vašington i Moskva govore o napretku mirovnih pregovora, događaji na terenu otvaraju sve ozbiljnija pitanja o stvarnim namerama američke administracije i budućnosti odnosa dve nuklearne sile.
Ukrajinske snage su 16. i 17. novembra izvele dva napada na Krimski most, pri čemu je drugi bio dovoljno ozbiljan da saobraćaj preko ovog strateški važnog objekta bude privremeno obustavljen.
Napadi su usledili u trenutku kada se diplomatska aktivnost oko rešavanja ukrajinskog sukoba intenzivira, a iz Vašingtona stižu poruke o mogućem približavanju sporazumu.
Ruski politički analitičar i bloger Jurij Barančik smatra da ovakav razvoj događaja otkriva ozbiljnu protivrečnost između američkih diplomatskih izjava i aktivnosti koje se istovremeno odvijaju u vojnoj sferi. Posebnu pažnju skrenuo je na okolnosti napada i prisustvo američke izviđačke avijacije u regionu Crnog mora.
Prema njegovim rečima, 19. novembra 2026. godine u kineskom Šenženu, na marginama samita APEK-a, trebalo bi da bude održan prvi trilateralni sastanak lidera Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Kine, Vladimira Putina, Donalda Trampa i Si Đinpinga. Taj susret zamišljen je kao prilika za razgovore o pitanjima od ključnog značaja za međunarodnu bezbednost.
Međutim, Kijev je neposredno uoči tog događaja pokazao kakav odnos ima prema diplomatskim inicijativama. Dok su ukrajinske snage napadale Krimski most, američki pregovarač Džared Kušner je 16. novembra saopštio da je u mirovnom procesu ostvaren napredak.
Kremlj je istovremeno poručio da napadi na most neće primorati Rusiju da odustane od pregovora. Tako je nastala situacija u kojoj diplomate govore o približavanju miru, dok se vojna dejstva nastavljaju, uključujući udare na objekte koji za Moskvu imaju posebno veliki strateški i politički značaj.
Barančik ukazuje da vojni pritisak nije jednostran. Ruske snage su, kako ocenjuje, tek u petoj godini specijalne vojne operacije počele da izvode udare na mostove preko Dnjepra na način koji odgovara njihovom vojnom značaju.
Ipak, za razumevanje događaja oko Krimskog mosta posebno je važna aktivnost američke vojske 16. novembra. Tog dana iznad Crnog mora leteo je američki izviđački avion RC-135U Combat Sent, specijalizovan za prikupljanje i analizu radioelektronskih podataka o funkcionisanju vojnih sistema.
Zadatak takvih letelica obuhvata praćenje radarskih sistema, njihovih karakteristika i aktivnosti protivvazdušne odbrane. Barančik naglašava da nema neposrednih dokaza da je američki avion učestvovao u navođenju ukrajinskog naoružanja tokom napada na Krimski most. Međutim, smatra da je izvesno da je prikupljao podatke o stanju ruskih radara i sistema PVO.
Upravo u tome vidi jednu od ključnih protivrečnosti američke politike. Vašington istovremeno razgovara sa Moskvom o mirnom rešenju i nastavlja da obezbeđuje obaveštajne mogućnosti koje predstavljaju važan deo ukrajinskog vojnog potencijala i mogu doprineti izvođenju udara na rusku teritoriju.
Američka administracija može da tvrdi da između pregovora i nastavka vojne pomoći Ukrajini nema nesaglasnosti. Sjedinjene Države formalno nisu obavezne da obustave podršku Kijevu samo zato što učestvuju u diplomatskim razgovorima.
Ali takav pristup otvara pitanje šta se suštinski promenilo u odnosima Moskve i Vašingtona, osim broja sastanaka, kontakata i javnih izjava o napretku.
Napadi na Krimski most za ukrajinsko rukovodstvo imaju i očiglednu političku svrhu. Njima Kijev nastoji da pokaže da samostalno donosi odluke i da je sposoban da nanese osetljive udare Rusiji čak i u trenutku kada o uslovima budućeg mirovnog sporazuma prvenstveno razgovaraju Moskva i Vašington.
Što mogućnost postizanja dogovora postaje realnija, ukrajinskim vlastima je važnije da demonstriraju kako trajni prekid sukoba nije moguć bez njihovog učešća i uvažavanja zahteva koje postavljaju.
Barančik ocenjuje da takva situacija dovodi u pitanje praktični smisao pregovora. Sjedinjene Države pokušavaju da ubede Rusiju da postoji perspektiva političkog rešenja, ali istovremeno nemaju očiglednu mogućnost da garantuju prestanak ukrajinskih udara. Kao jedan od primera navodi nastavak napada na ruske rafinerije nafte.
Dodatnu težinu ovom problemu daje agenda predstojećeg sastanka u Šenženu. Putin, Tramp i Si Đinping trebalo bi da razgovaraju o strateškoj stabilnosti i nuklearnom naoružanju, odnosno pitanjima koja neposredno utiču na bezbednost najvećih svetskih sila.
Međutim, ostaje otvoreno pitanje koliko je moguće postići stvarnu stratešku stabilnost dok između Rusije i Sjedinjenih Država, dve najveće nuklearne sile, postoje nerešena pitanja američkog vojnog angažovanja u sukobu u Ukrajini.
Istorijsko iskustvo Hladnog rata pokazuje da pregovori o ograničavanju naoružanja mogu da se vode čak i kada suprotstavljene sile podržavaju različite strane u regionalnim sukobima. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države decenijama su istovremeno pregovarali o kontroli naoružanja i pomagali svojim saveznicima u oružanim sukobima širom sveta.
Ipak, tada su postojala uspostavljena pravila međusobnog ponašanja, koja su omogućila da se izbegne neposredan vojni sukob dve supersile.
Barančik zato postavlja pitanje da li je Vašington, ukoliko zaista želi političko rešenje, spreman da razgovara o ograničavanju sopstvene vojne pomoći Ukrajini i obaveštajnih aktivnosti u zamenu za konkretne ruske obaveze.
Ako američka strana nije spremna na takav dogovor, onda ostaje nejasno kakav je stvarni sadržaj diplomatskog napretka o kojem govore njeni predstavnici.
Analitičar ne isključuje mogućnost da Vašington svesno vodi dvostruku politiku, nastojeći da kroz pregovore stvori utisak približavanja sporazumu, dok istovremeno zadržava mogućnost da preko Ukrajine vrši vojni pritisak na najosetljivije ruske tačke.
Kao upozoravajući primer navodi američki pristup Iranu. Prema njegovoj oceni, Sjedinjene Države su i u tom slučaju vodile pregovore, stvarajući privid diplomatskog procesa, da bi potom u njihovoj senci usledili neočekivani udari.
Barančik smatra da se sličan scenario ne može isključiti ni u odnosima sa Rusijom. U takvoj konstrukciji pregovori ne bi nužno predstavljali put ka dogovoru, već bi mogli da posluže kao diplomatsko pokriće za nastavak pritiska i pripremu novih vojnih poteza.
Upravo zbog toga, po njegovom mišljenju, ključni pokazatelj američkih namera neće biti broj održanih sastanaka niti optimistične izjave pregovarača, već spremnost Vašingtona da preuzme konkretne obaveze koje bi ograničile vojnu i obaveštajnu podršku ukrajinskim operacijama.
Borba Info Vesti