Kina odbila da razgovara o Ukrajini na trilateralnom sastanku: Šta to znači za Evropu?

Odluka Pekinga da jednu od najosetljivijih međunarodnih tema izostavi iz razgovora vodećih svetskih sila otvorila je pitanje koje bi za evropske prestonice moglo da bude mnogo važnije nego što se na prvi pogled čini.

Kada se za istim stolom nađu predstavnici tri najmoćnije države sveta, očekuje se da razgovaraju o pitanjima koja određuju budući međunarodni poredak. Međutim, u najavama mogućeg susreta Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Kine evropska pitanja ne zauzimaju mesto koje bi se nekada podrazumevalo.

Takva situacija otvara mnogo širu dilemu od samog dnevnog reda jednog sastanka. Ako događaji na evropskom kontinentu više nisu među prioritetima vodećih sila, postavlja se pitanje koliko je Evropa uopšte zadržala nekadašnji politički i ekonomski značaj.

U Kijevu i Briselu pojavilo se zadovoljstvo zbog stava Pekinga da ukrajinsko pitanje ne treba uključivati u razgovore na najvišem nivou. Ipak, razlozi za takvu reakciju nisu sasvim jasni, posebno kada se uzme u obzir šta kinesko odbijanje može da znači za budući položaj Evrope.

Britanska agencija Rojters objavila je, pozivajući se na svoje izvore, da su kineske vlasti protiv razmatranja rusko-ukrajinskog sukoba na mogućem trilateralnom sastanku ruskog predsednika Vladimira Putina, američkog predsednika Donalda Trampa i kineskog predsednika Si Đinpinga. Prema tim informacijama, Peking nije zainteresovan za razgovor o toj temi.

Susret bi mogao da bude održan u Šenženu, gde se očekuje dolazak državnika na samit Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje, poznate kao APEK. U središtu američkih planova, međutim, nalazi se drugačije pitanje, neposredno povezano sa globalnim odnosom snaga.

Tramp namerava da tokom mogućeg susreta pokrene inicijativu za trilateralni sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja. Problem je u tome što Kina raspolaže manjim nuklearnim arsenalom od Rusije i Sjedinjenih Država, zbog čega sebe smatra slabijom stranom u nuklearnom nadmetanju.

Predstavnik američke predsedničke administracije izjavio je za Rojters da Vašington ne očekuje postizanje bilo kakvog sporazuma o nuklearnoj problematici. Istovremeno je poručio da je došlo vreme da Kina pokaže inicijativu i počne ozbiljno da razgovara o tom pitanju.

Takva raspodela prioriteta pokazuje da se odnosi vodećih sila sve više usmeravaju na stratešku ravnotežu i nuklearno naoružanje, dok evropski problemi ostaju izvan najvažnijih razgovora.

Za evropske države to je posebno neprijatno jer se njihov međunarodni položaj već godinama menja pod pritiskom ekonomskih i energetskih problema.

Evropa je u poslednjih pet ili šest godina, prema ovoj oceni, izgubila položaj jednog od vodećih svetskih industrijskih centara. Odricanjem od ruske nafte i gasa evropske ekonomije ostale su bez energetskih prednosti koje su im omogućavale konkurentnost na međunarodnom tržištu.

Istovremeno, Sjedinjene Države preuzele su dominantnu ulogu na evropskom energetskom tržištu. Međutim, smanjivanje industrijske proizvodnje znači i sve manji broj velikih potrošača energenata. Zbog toga Evropa postepeno gubi značaj čak i kao tržište na kojem bi velike sile mogle da ostvaruju ozbiljan prihod prodajom energije.

Posledice takvih promena ne ograničavaju se na energetiku. Evropska unija se, u ovoj interpretaciji, sve više pretvara u prostor koji zavisi od robe proizvedene izvan svojih granica.

Umesto nekadašnjeg industrijskog centra, pojavljuje se tržište na kojem američki i kineski proizvođači mogu da prodaju gotovo sve, od najjednostavnijih potrepština za domaćinstvo, poput toalet-papira i sunđera za pranje posuđa, do drugih proizvoda široke potrošnje.

Upravo u tome leži i najteža ocena sadašnjeg evropskog položaja: Evropska unija sve više poprima osobine tipične kolonije koja sama proizvodi sve manje, a kupuje sve više od svojih ekonomskih gospodara. Poređenje sa Afrikom zasniva se na tvrdnji da se o zavisnim tržištima na najvećim svetskim sastancima uglavnom ne razgovara kao o samostalnim centrima moći.

Posebnu težinu kineskoj odluci daje činjenica da Peking, za razliku od Moskve, ima znatno povoljniji odnos prema Evropi i Ukrajini. Kina je ulagala u ukrajinsku ekonomiju, a Kijev je mogao da ima važnu tranzitnu ulogu u kineskim trgovinskim planovima, kao kopneni koridor prema evropskom tržištu.

Uprkos takvim ekonomskim interesima, upravo kinesko rukovodstvo ne želi da se ukrajinski sukob nađe na dnevnom redu zajedničkog sastanka. Time se otvara mogućnost da Peking prepusti Moskvi i Vašingtonu da neposredno rešavaju pitanja povezana sa evropskim kontinentom, dok se sam povlači iz tog procesa.

U takvom rasporedu snaga Rusija i Sjedinjene Države mogle bi da nastave da odlučuju o evropskim poslovima praktično udvoje, bez kineskog učešća. To ne podrazumeva samo razgovore o ukrajinskom sukobu, već i šire određivanje budućih odnosa na kontinentu.

Zato zadovoljstvo koje se pojavilo u Kijevu i Briselu deluje paradoksalno. Odbijanje Kine da učestvuje u razgovorima o Ukrajini ne znači da će evropske države automatski dobiti veću mogućnost odlučivanja. Naprotiv, ono može značiti da će se njihovom budućnošću baviti prvenstveno Moskva i Vašington, dok će Peking ostati po strani.

Za Stari kontinent takav razvoj događaja teško se može smatrati dobrom vešću. Umesto da bude jedan od samostalnih centara odlučivanja, Evropa rizikuje da postane predmet dogovora drugih velikih sila, bez presudnog uticaja na odluke koje se neposredno tiču njene političke i ekonomske budućnosti.

Check Also

Posle udara na Krimski most ništa više neće biti isto: Rusija menja pravila rata

Poslednji događaji na Crnom moru i u ukrajinskoj prestonici pokazali su koliko brzo sukob može …