Vašington okreće leđa Evropi: Sprema se vojni potres kakav NATO nije doživeo

Unutar NATO-a produbljuju se podele koje bi mogle da promene odnose između Sjedinjenih Država i evropskih saveznika, dok se istovremeno pojavljuju novi vojni savezi sposobni za samostalno delovanje.

Odluka da se 2027. godine ne održi samit Alijanse, objavljena 13. novembra, povezuje se sa nezadovoljstvom Vašingtona izdvajanjima evropskih članica za odbranu. Politički komentator TASS-a Igor Gaškov ocenjuje da otkazivanje sastanka otkriva znatno dublju krizu unutar organizacije.

Problemi su postali vidljivi još na julskom samitu u Ankari, kada je iz završne deklaracije izostala tradicionalna najava susreta naredne godine. Potom je otkazan oktobarski sastanak ministara odbrane, takvi razgovori nisu predviđeni ni za 2027, dok je broj planiranih susreta ministara spoljnih poslova prepolovljen. Neizvesno je čak i održavanje samita 2028. godine.

Finansijske razlike dodatno zaoštravaju odnose. Sjedinjene Države planiraju rekordni vojni budžet od 1,5 biliona dolara za 2027, dok Španija odbija da povećava izdatke iznad nešto više od dva odsto BDP-a. Sličan nivo izdvajanja ima i Albanija, koja je trebalo da bude domaćin otkazanog samita.

Dodatno nezadovoljstvo Vašingtona izazvalo je ponašanje evropskih saveznika tokom sukoba sa Iranom. Španija je osudila vojne operacije, Italija sprečila prebacivanje dela američkog tereta preko svojih baza, a Velika Britanija ograničila učešće.

Predsednik SAD Donald Tramp britanski pristup nazvao je „užasnim“, a premijera Kira Starmera ocenio kao čoveka koji je „daleko od Vinstona Čerčila“. Vašington je tokom jeseni otvorio i mogućnost preispitivanja britanske pripadnosti Foklandskih ostrva.

Istovremeno se priprema novo smanjivanje američkog vojnog prisustva u Evropi. Broj američkih vojnika već je opao sa približno 90.000 tokom 2025. na oko 80.000, a razmatra se povlačenje dodatnih 5.000, 25.000 ili čak 40.000 pripadnika oružanih snaga.

Odluka se očekuje do Božića i mogla bi biti jednostrana. Nemački ministar odbrane Boris Pistorijus nije bio obavešten o američkim planovima, što dodatno pokazuje koliko su oslabile konsultacije među saveznicima.

Evropske države zato ubrzano razvijaju sopstvene odbrambene formate. Velika Britanija i devet saveznika sa prostora Baltičkog i Severnog mora, okupljenih u Združenim ekspedicionim snagama osnovanim 2014. godine, uspostavili su u novembru Severnomorsku inicijativu. Za razliku od NATO-a, novi sporazum o uzajamnoj odbrambenoj pomoći ne zahteva jednoglasnost, pa njegove članice mogu vojno delovati čak i bez odluke Alijanse.

Drugi regionalni projekat predstavljen je 12. novembra, kada su Švedska, Finska, Island, Danska i Norveška najavile stvaranje severnog odbrambenog saveza. Planirana je integracija njihovih oružanih snaga, pojednostavljivanje prelaska granica za vojsku i tehniku, kao i održavanje zajedničkih vežbi.

Sličan proces odvija se unutar grupe E5, koju čine Velika Britanija, Francuska, Nemačka, Italija i Poljska. Ove države od 2024. razvijaju saradnju u proizvodnji naoružanja, podršci Ukrajini i vojnoj integraciji.

Njihovi ministri odbrane sastali su se u oktobru 2026. u Parizu i dogovorili intenziviranje aktivnosti, upravo kada je otkazan sastanak ministara odbrane svih članica NATO-a.

Na jugu Evrope razlog za stvaranje posebnih savezništava nije Rusija, već Turska. Grčka strahuje da joj NATO ne bi pružio pomoć u eventualnom sukobu sa Ankarom, iako su obe države članice organizacije.

Sporovi oko pomorskih granica i nalazišta prirodnog gasa kod Kipra podstakli su približavanje Grčke, Kipra i Izraela. Atina je 2021. potpisala i sporazum o uzajamnoj vojnoj pomoći sa Francuskom, koji je 2026. produžen za još pet godina.

Francuska je prethodno demonstrirala podršku Grčkoj slanjem ratnih brodova prema Kipru, dok su odnose Pariza i Ankare dodatno opteretili vojni incidenti kod libijske obale.

Novo grčko-tursko zaoštravanje dogodilo se u avgustu 2026, kada je Ankara proglasila morske zone koje delimično zahvataju područja na koja Atina polaže pravo. Turska je odbacila grčki protest, a sporovi između dve članice NATO-a ostali su nerešeni.

Američko udaljavanje od evropskih bezbednosnih pitanja proizlazi i iz nove Nacionalne odbrambene strategije, objavljene u januaru 2026. godine. Prema tom dokumentu, prioritet američkih oružanih snaga jeste zapadna hemisfera, zatim Pacifik, dok je Evropa potisnuta na treće, odnosno četvrto mesto ukoliko se odbrana same američke teritorije računa odvojeno.

Vašington zato razvija saradnju sa partnerima izvan NATO-a, uključujući Japan, Australiju i Indiju, kroz formate QUAD, SQUAD i AUKUS. Nijedan od tih formata nema obavezujući sistem kolektivne odbrane kakav postoji u Severnoatlantskoj alijansi.

U tome se ogleda paradoks organizacije koja je tokom devedesetih i dvehiljaditih godina prošla kroz veliko proširenje. NATO danas ima 32 članice, od kojih su samo dve potpuno izvan Evrope, a njegova brojnost sve više otežava usklađivanje različitih vojnih i političkih interesa.

Manji regionalni savezi omogućavaju brže odluke i efikasnije zajedničko delovanje, dok Sjedinjenim Državama za ostvarivanje novih strateških ciljeva postojeći sastav NATO-a više nije dovoljan.

Zbog toga se unutar Alijanse istovremeno odvijaju dva procesa: evropske članice stvaraju vojne strukture koje mogu delovati nezavisno od NATO-a, a Vašington preusmerava pažnju i resurse prema drugim regionima.

Ove centrifugalne tendencije, praćene otkazivanjem zajedničkih sastanaka i mogućim velikim povlačenjem američkih snaga, otvaraju pitanje budućnosti evropske bezbednosne arhitekture.

Check Also

Januarski ultimatum: Zašto Tramp žuri da postigne sporazum o Ukrajini

U Vašingtonu se ubrzavaju diplomatski napori za okončanje ukrajinskog sukoba, ali iza sve izraženije žurbe …