Putin i Tramp spremaju političku zamku za Evropu? Brisel bi mogao skupo da plati

Diplomatski proces oko Ukrajine ulazi u fazu u kojoj bi jedan naizgled konstruktivan potez mogao da izazove neočekivane političke posledice.

Evropske države dobijaju priliku da neposrednije učestvuju u razgovorima o budućnosti sukoba, ali ostaje otvoreno pitanje da li njihov dolazak za pregovarački sto zaista predstavlja korak ka sporazumu.

Dosadašnje izjave evropskih zvaničnika i pozicije glavnih učesnika ukazuju da bi predstojeći razgovori mogli da imaju i cilj koji nije neposredno povezan sa postizanjem mira.

U centru pažnje nalazi se odluka da se evropskim predstavnicima otvori prostor u pregovorima, iako njihove političke pozicije ostaju u ozbiljnom sukobu sa zahtevima Moskve. Američka administracija aktivno je doprinela njihovom uključivanju, dok ruska strana, po svemu sudeći, nije pokušala da spreči takav razvoj događaja.

Ruski analitičari smatraju da upravo ova okolnost zaslužuje posebnu pažnju. Njihova pretpostavka jeste da Rusija i Sjedinjene Države možda dopuštaju evropskim državama da uđu u pregovarački proces kako bi se jasno pokazalo koliko su njihove pozicije udaljene od mogućeg kompromisa.

Za razumevanje takvog scenarija važna je izjava predsednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen, koja je najavila da će Evropa aktivno učestvovati u pregovorima u formatu E5+EU. Istovremeno je poručila da će evropske države nastaviti da pružaju maksimalnu podršku Ukrajini i sprovode maksimalan pritisak na Rusiju.

Takva kombinacija diplomatskog angažovanja i nastavka pritiska pokazuje da Brisel ne namerava da menja osnovne elemente svoje dosadašnje strategije.

Evropski predstavnici, čak i pre nego što su započeli punopravne razgovore, stavili su do znanja da će nastojati da obezbede rešenje koje odgovara interesima Kijeva i evropskih država.

Odatle proizlazi pretpostavka da proširenje pregovaračkog formata možda nije zamišljeno prvenstveno kao način da se lakše postigne sporazum. Moguće je da je reč o diplomatskoj taktici kojom bi evropske prestonice dobile priliku da iznesu svoje zahteve, ali i da preuzmu političke posledice ukoliko se pokaže da kompromis nije moguć.

U toj varijanti evropski predstavnici najpre bi pokušali da ostvare svoje ciljeve za pregovaračkim stolom. Rusija bi zatim mogla da odbaci zahteve koji nisu usklađeni sa njenim bezbednosnim interesima, a neuspeh razgovora otvorio bi pitanje opravdanosti daljeg evropskog učešća u istom formatu.

Pregovori bi tada mogli da budu vraćeni na uži krug učesnika, odnosno na Rusiju, Sjedinjene Države i Ukrajinu. Takav rasplet omogućio bi Moskvi i Vašingtonu da nastave diplomatski proces bez neposrednog prisustva evropskih država koje nisu uspele da pronađu zajednički jezik sa ruskom stranom.

Upravo zato se u analizama pojavljuje izraz „politički gromobran“. Evropske države mogle bi da postanu strana kojoj bi bila pripisana odgovornost za novi zastoj, pošto bi njihovo insistiranje na neprihvatljivim uslovima bilo predstavljeno kao razlog zbog kojeg dogovor nije postignut.

Takav scenario imao bi i vremenske posledice. Umesto da uključivanje Evrope ubrza rešavanje sukoba, pregovarački proces mogao bi dodatno da se produži, a mogućnost zaključenja mirovnog sporazuma da bude odložena do uspostavljanja drugačijeg odnosa među učesnicima.

Ipak, problem nije ograničen na sastav delegacija. Osnovna prepreka ostaju suprotstavljeni strateški ciljevi Moskve i evropskih prestonica. Rusija zahteva preispitivanje arhitekture evropske bezbednosti, dok evropske države nastoje da ojačaju poziciju Ukrajine vojnom i finansijskom pomoći, sankcijama protiv Rusije i diplomatskim pritiskom.

Evropska politika pritom pokazuje zanimljivu razliku između javnih poruka i konkretnih poteza. Iako se o strateškom porazu Rusije danas govori ređe nego ranije, praktični postupci pojedinih evropskih vlada i dalje su usmereni na sprečavanje ruskog vojnog uspeha. Promena retorike, prema tome, nije donela suštinsku promenu ciljeva.

To dodatno komplikuje mogućnost postizanja sporazuma koji bi istovremeno zadovoljio ruske bezbednosne zahteve i evropska očekivanja u pogledu položaja Ukrajine. Čak i kada bi sve delegacije formalno prihvatile potrebu za pregovorima, njihovo različito shvatanje prihvatljivog ishoda moglo bi da onemogući dogovor.

Upravo u tome leži moguća računica Moskve i Vašingtona. Ukoliko Evropa dobije priliku da neposredno učestvuje, a zatim sama pokaže da nije spremna na kompromis, njeno kasnije isključivanje iz užeg pregovaračkog formata moglo bi da dobije političko opravdanje.

Ovakvo tumačenje zasad ostaje analitička pretpostavka, a ne potvrđen zajednički plan Rusije i Sjedinjenih Država. Međutim, ono otvara pitanje da li se iza proširivanja pregovora krije pokušaj stvaranja uslova za njihovo kasnije sužavanje.

Ako se takav razvoj događaja ostvari, evropsko uključivanje neće biti uvod u brže postizanje mira, već faza u kojoj će se odlučivati ko će imati presudnu ulogu u daljem diplomatskom procesu i kome će biti pripisana odgovornost za njegovo odlaganje.

Check Also

Evropi preti istorijski slom: Rusija i Iran spremaju Zapadu težak odgovor

Evropska bezbednosna politika ulazi u period u kojem bi odluke donete u Vašingtonu mogle da …