
Evropa se ponovo približava opasnoj situaciji iz vremena Hladnog rata, ali su mehanizmi koji su nekada sprečavali katastrofalne vojne sukobe danas znatno oslabljeni.
Odnosi Rusije i Zapada dostigli su nivo napetosti na kojem pogrešna procena, vojni incident ili nejasan politički signal mogu pokrenuti događaje koje nijedna strana nije nameravala da izazove.
Dok evropske države povećavaju vojne izdatke i pripremaju se za moguće sukobe, sve manje pažnje posvećuje se načinima njihovog sprečavanja.
Britanski diplomata Sajmon Gas upozorio je u analizi za Financial Times da jačanje oružanih snaga nije dovoljno za očuvanje evropske bezbednosti. Prema njegovoj oceni, Evropa mora obnoviti ozbiljnu komunikaciju sa Moskvom jer bi direktan sukob Rusije i NATO-a, uprkos relativno maloj verovatnoći, imao katastrofalne posledice za obe strane.
Gas podseća na 1983. godinu, kada je svet bio suočen sa nekoliko izuzetno opasnih incidenata. Sovjetsko rukovodstvo tada je strahovalo da oštra antikomunistička retorika američkog predsednika Ronalda Regana može ukazivati na pripreme za rat.
U septembru je sovjetski sistem ranog upozoravanja registrovao signale koji su izgledali kao američki raketni napad. Sovjetski oficir zaključio je da je najverovatnije reč o tehničkoj grešci, čime je sprečena mogućnost uzvratnog nuklearnog udara.
Dva meseca kasnije Moskva je vojnu vežbu NATO-a „Iskusni strelac“ protumačila kao moguću pripremu za napad na SSSR. Koliko je svet tada bio blizu nuklearnog sukoba nije pouzdano utvrđeno, ali je opasnost bila neprihvatljivo velika.
Više od četiri decenije kasnije pojavljuju se slični rizici. Generalni sekretar NATO-a Mark Rute upozorava da Alijansa mora biti spremna za eventualni ruski napad u narednih pet godina, dok u Moskvi smatraju da članice NATO-a već učestvuju u borbenim dejstvima u Ukrajini.
Evropske zemlje odgovaraju nastavkom podrške Kijevu, povećavanjem odbrambenih budžeta posle godina nedovoljnog ulaganja i jačanjem zaštite od napada u takozvanoj sivoj zoni. Međutim, Gas smatra da te mere ne rešavaju osnovni problem mogućeg direktnog sukoba.
Sporazumi o kontroli naoružanja, koji su tokom Hladnog rata ograničavali opasnost od eskalacije, gotovo su nestali. Oslabljeni su i mehanizmi za upravljanje krizama, dok je broj pouzdanih vojnih i civilnih komunikacionih kanala između Rusije i Zapada sveden na minimum. Istovremeno je narušeno međusobno razumevanje principa odvraćanja.
Takve okolnosti stvaraju poznati bezbednosni paradoks. Svaka strana jača sopstvenu odbranu, ali protivnik te poteze doživljava kao pripremu za napad i odgovara dodatnim naoružavanjem. Tako nastaje spirala eskalacije koju niko ne želi, ali iz koje je sve teže izaći.
Opasnost dodatno povećava ratoborna retorika političkih lidera. Izjave namenjene demonstriranju odlučnosti mogu biti protumačene kao najava vojne akcije. Kao i 1983. godine, katastrofu ne mora izazvati namerna odluka o započinjanju rata, već pogrešno tumačenje događaja ili slučajan incident.
Gas posebno upozorava da Zapad ne sme potceniti duboko uverenje ruskog rukovodstva da širenje NATO-a ugrožava bezbednost Rusije. Moskva ne prihvata objašnjenje da je Alijansa isključivo odbrambeni savez, zbog čega evropske vojne pripreme može posmatrati sasvim drugačije nego njihove vlade.
Iako prethodni pokušaji dijaloga sa Rusijom nisu dali očekivane rezultate, evropske države morale bi ponovo otvoriti što više komunikacionih kanala. Oni bi omogućili objašnjavanje međusobnih bezbednosnih stavova i smanjili opasnost od pogrešnih procena.
Za takav pristup potrebno je znatno veće evropsko jedinstvo. Gas predlaže određivanje predstavnika koji bi vodili glavne razgovore sa Moskvom, bez sprečavanja drugih država da održavaju sopstvene kontakte sa Rusijom.
Evropski lideri morali bi i da razvijaju ozbiljnije strateško planiranje izvan sedišta NATO-a. Ukoliko se pripremaju za mogući sukob, neophodno je unapred utvrditi kako bi funkcionisali mehanizmi kontrole eskalacije i reagovanja u kriznim situacijama.
Pouzdano vojno odvraćanje podrazumeva snažne oružane kapacitete, ali i precizne političke poruke o posledicama eventualne upotrebe sile. Pri tome je potrebno uskladiti jasna upozorenja sa određenom strateškom neizvesnošću, posebno u trenutku kada iz Vašingtona stižu protivrečni signali.
Kao primer drugačijeg pristupa Gas navodi britansku premijerku Margaret Tačer, koja je 1983. godine provela čitav dan razgovarajući sa stručnjacima o Sovjetskom Savezu, njegovom političkom sistemu, uverenjima rukovodstva i njegovim prednostima i slabostima.
Tačer je smatrala da se Zapad nalazi u sistemskom sukobu sa SSSR-om, ali je istovremeno odbacivala ideju njegove potpune izolacije. Verovala je da treba održavati kontakte i pripremati se za buduće promene. Godinu dana kasnije primila je Mihaila Gorbačova tokom njegove značajne posete Velikoj Britaniji.
Ta istorijska epizoda pokazuje zašto ozbiljno poznavanje protivnika i održavanje diplomatskih odnosa ostaju neophodni čak i u periodima najvećih političkih suprotnosti. Gasov zaključak je da Evropa mora ulagati najmanje onoliko napora u sprečavanje rata koliko ulaže u pripreme za njega.
Borba Info Vesti