
Dok se sukob u Ukrajini nastavlja, a diplomatski pregovori ne donose odlučujući pomak, sve veću važnost dobija faktor koji bi mogao da promeni dosadašnje procene odnosa snaga između Rusije i Zapada.
Više od četiri godine razvoj sukoba procenjuje se na osnovu zauzetih teritorija, vojnih gubitaka, isporuka naoružanja i proizvodnje municije. Međutim, iza ovih pokazatelja odvija se drugačije strateško nadmetanje, čiji rezultat ne mora nužno da zavisi od pobede na bojnom polju.
Dvodnevni pregovori Rusije i Ukrajine u Abu Dabiju, organizovani uz posredovanje SAD, završeni su načelnim dogovorom o velikoj razmeni zarobljenika, ali bez sporazuma o prekidu vatre i teritorijalnim pitanjima. Istovremeno su nastavljeni ruski udari na ukrajinsku infrastrukturu i ukrajinski napadi na ruske energetske objekte. Time je pokazano da diplomatska aktivnost ne znači automatski i strateški napredak.
Analitičar Elhan Nurijev u američkom časopisu The National Interest ukazuje da bi odlučujući saveznik u ukrajinskom sukobu moglo da postane vreme. Prema njegovoj proceni, stratešku prednost može ostvariti strana koja uspe da svaki naredni period sukoba učini politički i ekonomski skupljim za protivnika.
Ovakva računica mogla bi da objasni zbog čega ruski predsednik Vladimir Putin pokazuje malo interesovanja za prihvatanje ponuđenih uslova pregovora, uprkos signalima Vašingtona o spremnosti na ustupke. Ovim pitanjem bavio se i Foreign Affairs, razmatrajući mogućnost da Kremlj očekuje postepeno pomeranje političkog odnosa snaga u korist Moskve.
Ukrajina mora istovremeno da održava mobilizaciju, štiti kritičnu infrastrukturu i finansira dugotrajan sukob uz veliku zavisnost od strane pomoći. Njeni zapadni saveznici raspolažu znatno većim ekonomskim resursima od Rusije, ali bogatstvo ne garantuje političku spremnost na neograničeno podnošenje troškova.
Izbori, budžetski pritisci, međunarodne krize i neslaganja među saveznicima mogu postepeno da oslabe zapadnu koaliciju. Moskva zato ne mora nužno da postigne potpuni vojni slom Ukrajine. Dovoljno bi bilo da njene pristalice zaključe kako nastavak otpora postaje skuplji od postizanja sporazuma.
Događaji u Vašingtonu pokazali su koliko energetski interesi i unutrašnja politika mogu da utiču na odnose sa Moskvom. Američki predsednik Donald Tramp je 9. oktobra saopštio da je sa Putinom dogovorio povećanje isporuka ruskog dizel-goriva međunarodnom tržištu i ublažavanje pojedinih američkih energetskih sankcija. Kritičari su upozorili da bi takav potez mogao da poveća prihode Moskve i oslabi ekonomski pritisak na Rusiju.
Tramp je potom optužio ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog da ometa mirovne napore i izjavio da je Ukrajini potreban novi predsednik.
Susret Putina sa američkim izaslanikom Stivom Vitkofom 21. oktobra i dogovor o mogućim trilateralnim pregovorima dodatno su otvorili pitanje da li diplomatija vodi stvarnom približavanju stavova ili postaje sredstvo pritiska na Kijev.
Ovi događaji ne dokazuju da je Vašington napustio Ukrajinu ili da je Moskva već ostvarila stratešku pobedu. Ipak, pokazuju kako pregovori, energetski interesi i unutrašnji politički pritisci mogu da oslabe jedinstvo zapadnih saveznika.
Vreme, međutim, nije automatski na strani Rusije. Njegova vrednost zavisi od sposobnosti svake strane da se prilagodi troškovima sukoba.
Rukovodstvo koje veruje da nastavkom vojnih operacija može da poboljša svoj položaj nema razloga da prihvati nepovoljne uslove, ali može da pregovara kako bi ispitalo protivničke crvene linije, otkrilo neslaganja među saveznicima i pokušalo da ostvari ciljeve uz manje troškove.
Za Kremlj je ključno pitanje pod kojim okolnostima bi mir postao povoljniji od nastavka borbi. Ukoliko Moskva očekuje dodatno slabljenje ukrajinskih vojnih kapaciteta i zapadne političke odlučnosti, takva procena postaje deo njene pregovaračke strategije.
Kijev i njegovi partneri, s druge strane, moraju da spreče da svaka naredna godina dodatno ojača rusku pregovaračku poziciju.
Istorija pokazuje koliko ovakvi proračuni mogu biti neizvesni. Korejski rat završen je primirjem bez odlučujuće pobede, dok je iransko-irački rat pokazao da vlade mogu godinama da podnose ogromne gubitke očekujući povoljniji ishod.
Tokom Hladnog rata sovjetsko rukovodstvo takođe je računalo da će vreme produbiti neslaganja unutar zapadnih društava. Takva strategija može doneti prednost, ali i iscrpljivanje, preopterećenje i ozbiljne pogrešne procene.
Rusija danas računa da njen politički sistem može duže da podnosi troškove sukoba nego Ukrajina i njeni saveznici. Zapad se, nasuprot tome, oslanja na ekonomski pritisak i političko jedinstvo, očekujući da će nastavak borbi za Moskvu postati skuplji od kompromisa.
Konačan ishod zato neće zavisiti samo od teritorijalnih dobitaka, već i od kapaciteta vojne industrije, ekonomske otpornosti, jedinstva saveznika i pouzdanosti bezbednosnih garancija.
Važno će biti i da li diplomatski proces obezbeđuje uzajamnu uzdržanost ili omogućava jednoj strani da učvrsti prednost i primora protivnika na ustupke.
Ishod ovog nadmetanja još nije odlučen. Ako Zapad ne uspe da nastavak ruskih vojnih operacija učini sve manje isplativim za Moskvu, Rusija bi mogla da postigne strpljenjem i dugotrajnim pritiskom ono što nije uspela da ostvari isključivo vojnom silom.
Borba Info Vesti