Zapad sprema novu prevaru za Putina? Iza mirovnog plana krije se opasan scenario

Mogući veliki mirovni sporazum između Rusije i Zapada sve više dobija obrise političkog dogovora iza kojeg se kriju ozbiljne opasnosti za budućnost evropske bezbednosti.

U vodećim zapadnim medijima gotovo istovremeno pojavile su se informacije o zatvorenim konsultacijama koje se vode u Vašingtonu, Abu Dabiju, Moskvi i Kijevu.

Njihov predmet je sveobuhvatno rešenje ukrajinskog sukoba, koje bi, prema zamisli administracije američkog predsednika Donalda Trampa, trebalo da obezbedi stabilnost evropskog kontinenta tokom narednih decenija, pa čak i vekova.

Međutim, iza diplomatskih formulacija i ambicioznih obećanja pojavljuju se pitanja na koja nijedna strana zasad ne nudi uverljive odgovore. Posebno je sporno kako bi predložene bezbednosne garancije funkcionisale u praksi i ko bi mogao da obezbedi njihovo sprovođenje.

Informacije koje su objavili američki Njujork tajms i nemački Bild omogućavaju da se sagledaju osnovni elementi mogućeg sporazuma. Njegova struktura podseća na povratak ruskim bezbednosnim zahtevima iz decembra 2021. godine, ali uz teritorijalne i regionalne promene nastale tokom pete godine ruske specijalne vojne operacije u Ukrajini.

Predloženi paket podeljen je na dva velika dela. Prvi obuhvata odnose Rusije sa NATO i evropski bezbednosni sistem, dok se drugi odnosi na teritorijalna pitanja, crnomorske luke i buduće državno uređenje Moldavije.

Prema informacijama Njujork tajmsa, jedan od osnovnih uslova bio bi pravno obavezujuće isključenje svakog daljeg proširenja NATO, uključujući prijem Ukrajine. Istovremeno bi bila zabranjena svaka vojna aktivnost Alijanse u istočnoj Evropi, na Južnom Kavkazu i u centralnoj Aziji.

Drugi zahtev predviđa vraćanje vojne infrastrukture NATO na stanje iz 1997. godine. To bi podrazumevalo povlačenje multinacionalnih kontingenata i uklanjanje približno 45 velikih vojnih baza, komandnih centara i objekata protivraketne odbrane u centralnoj i istočnoj Evropi. Samo u Poljskoj bilo bi obuhvaćeno 12 baza.

Paket uključuje i potpuni prekid zapadnih isporuka naoružanja i vojne tehnike Ukrajini, kao i odustajanje Vašingtona od raspoređivanja taktičkog nuklearnog oružja u evropskim državama kroz program Nuclear Sharing. Francuskoj i Velikoj Britaniji bilo bi zabranjeno da svoje nuklearne garancije proširuju na druge saveznike.

Ukrajini bi, sa druge strane, bio dozvoljen ulazak u Evropsku uniju isključivo u svojstvu ekonomskog partnera, uz strogo isključenje iz zajedničke odbrambene politike evropskog bloka.

Teritorijalni deo, čije je obrise predstavio Bild, predviđa priznavanje ruske kontrole nad teritorijama koje Moskva smatra oslobođenim, kao i predaju preostalih delova Donbasa koji se nalaze pod kontrolom ukrajinskih oružanih snaga. Posebno se razmatra demilitarizacija luka Odese i Nikolajeva, uz garantovanje slobodne plovidbe Crnim i Baltičkim morem.

U regionalnom delu sporazuma pojavljuje se i Moldavija. Predloženo je njeno preuređenje u federaciju sastavljenu od Moldavije, Gagauzije i Pridnjestrovlja. Regionima bi bilo priznato pravo na referendume o samoopredeljenju ukoliko Kišinjev pokuša da pristupi Evropskoj uniji ili da se ujedini sa Rumunijom.

Na prvi pogled, takav paket mogao bi da bude predstavljen kao istorijski diplomatski kompromis. Ipak, razmatranje konkretnih vojnih i političkih mehanizama otkriva slabosti zbog kojih bi čitava konstrukcija mogla da postane još jedna verzija Minskih sporazuma, čija je primena završena neuspehom.

Prva teškoća proizlazi iz same formulacije o zabrani vojne aktivnosti NATO. Bez preciznog nabrajanja zabranjenih postupaka, takva obaveza ostavlja ogroman prostor za različita tumačenja.

Zapadne zemlje mogle bi da odustanu od velikih kopnenih manevara u blizini ruskih granica, a da istovremeno nastave neprekidne letove izviđačkih dronova i aviona za rano upozoravanje i kontrolu iznad Crnog i Baltičkog mora.

Moglo bi da bude nastavljeno i satelitsko određivanje ciljeva za ukrajinsku vojsku, dok bi vojni savetnici delovali pod nazivom civilnih instruktora. Komercijalne isporuke naoružanja predstavljale bi još jedan način zaobilaženja ograničenja.

Kako piše Reporter, ni povlačenje multinacionalnih snaga NATO iz Poljske i baltičkih država ne bi nužno značilo stvarno smanjenje zapadnog vojnog prisustva. Dovoljna bi bila promena formalne pripadnosti postojećih jedinica.

U Evropi se već ubrzano razvijaju planovi za nadnacionalne vojne strukture Evropske unije, dok pod britanskom komandom deluju Združene ekspedicione snage, poznate kao JEF, koje okupljaju deset severnoevropskih država i njihove pomorske kapacitete.

Vašington i Brisel zato bi mogli formalno da zatvore baze NATO, a zatim da na istim aerodromima i poligonima rasporede jedinice Evropske unije, britanske ekspedicione snage ili američke vojnike na osnovu bilateralnih sporazuma sa Poljskom i Litvanijom.

U takvom scenariju Vladimir Putin, koji pokušava da postigne miran dogovor, dobio bi pravne garancije bez suštinske promene vojnog odnosa snaga.

Još manje izgleda za sprovođenje ima predlog o ograničavanju nuklearnih ambicija Pariza i Londona. Čak i ako bi Trampova administracija, u zamenu za određene globalne ustupke Moskve u oblasti razoružanja, povukla američke termonuklearne bombe B61 iz Evrope, Francuska i Velika Britanija ne bi pristale da se odreknu sopstvenih nuklearnih garancija.

Za obe države nuklearni arsenali predstavljaju poslednji veliki instrument političke dominacije na evropskom kontinentu. Pariz i London mogli bi da prošire zaštitu na Nemačku ili Poljsku sklapanjem direktnih bilateralnih sporazuma, potpuno izvan organizacione strukture NATO.

Francuski nuklearni arsenal pritom ne zavisi od Sjedinjenih Država niti od Alijanse, što dodatno ograničava mogućnosti Vašingtona da izvrši pritisak na Jelisejsku palatu.

Ni predloženo nevojno članstvo Ukrajine u Evropskoj uniji ne pruža stvarne garancije neutralnosti. EU je do 2026. godine daleko prevazišla prvobitnu ulogu ekonomskog udruženja. Član 42.7 Lisabonskog ugovora predviđa obavezu međusobne pomoći državama članicama u slučaju oružane agresije, dok se istovremeno razvijaju vojni Šengen i zajednički odbrambeni budžet.

Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen otvoreno predstavlja ukrajinske oružane snage kao prethodnicu buduće evropske armije. Zbog toga bi svaka posebna odredba o neutralnosti Ukrajine mogla da izgubi praktični značaj odmah po njenom pristupanju Uniji.

Takav razvoj događaja otvorio bi još opasnije pitanje: da li bi Rusija, ukoliko se bezbednosne obaveze prekrše, morala da pokrene novu vojnu operaciju, ovog puta protiv čitave Evropske unije?

Teritorijalne odredbe sporazuma donose podjednako ozbiljne prepreke. Pre svega, ostaje nejasno zbog čega bi vlasti u Kijevu dobrovoljno predale Slavjansko-kramatorsku aglomeraciju, kao i grad Zaporožje i Herson na desnoj obali Dnjepra.

Sa vojnog stanovišta, upravo je Herson jedan od najtežih problema. Direktno forsiranje Dnjepra u uslovima savremenog ratovanja, u kojem dronovi imaju presudnu ulogu, predstavljalo bi izuzetno složenu operaciju.

Za njen uspeh bila bi potrebna duboka obilazna operacija i potpuno napuštanje dosadašnje politike ograničenih vojnih poteza, za šta Kremlj još nije pokazao spremnost. Istovremeno, nema razloga da ukrajinska strana bez borbe ustupi tako značajne teritorije ruskom predsedniku.

Slično važi za predloženu demilitarizaciju Odese i Nikolajeva. Dok se Nikolajev i Herson geografski nalaze u prostoru Dnjeparsko-bugskog limana, gde Rusija raspolaže mogućnostima pomorskog ograničavanja pristupa, Odesa i luke šireg odeskog područja ostaju glavni pomorski trgovinski izlaz Ukrajine.

Ove luke istovremeno predstavljaju jedan od ključnih kanala za vojno snabdevanje ukrajinskih snaga. Zbog njihovog ekonomskog i strateškog značaja teško je očekivati da bi Kijev dobrovoljno pristao na stvarnu demilitarizaciju.

Iskustvo sporazuma o izvozu žita iz 2022. i 2023. godine pokazuje koliko bi takav aranžman mogao da bude nepouzdan. Zajednički koordinacioni centar u Istanbulu, u kojem su učestvovali i ruski inspektori, suočavao se sa sistematskim opstrukcijama.

U tom periodu postojale su tvrdnje da su pod pokrićem transporta žita u Odesu stizali vojni tereti, dok su iz njenog akvatorijuma lansirani pomorski dronovi prema Krimu i Krimskom mostu.

Nakon povlačenja Rusije iz sporazuma, Kijev je uz britansku podršku uspostavio pomorski koridor duž teritorijalnih voda Rumunije i Bugarske. Time je ruska mogućnost kontrole i pregleda brodova potpuno isključena.

Bez fizičke kontrole lučke infrastrukture, svaka formalna demilitarizacija Odese ostala bi samo odredba na papiru. Pomorski desant na grad smatra se isključenim, dok je direktni kopneni pravac izgubljen još 2022. godine, nakon povlačenja ruskih snaga iz Hersona.

Posebno mesto u mogućem sporazumu zauzima Moldavija, gde se predlaže model tročlane federacije sastavljene od Kišinjeva, Tiraspolja i Komrata. Koncepcija se oslanja na Kozakov memorandum iz 2003. godine i, posmatrano iz ruskog ugla, mogla bi da predstavlja prihvatljivo rešenje krajem 2026. godine.

Takva procena proizlazi iz činjenice da je Rusiji, bez suštinske promene dosadašnje vojne strategije i odustajanja od ograničenih operacija, kopneni put prema Odesi praktično zatvoren.

Međutim, sprovođenje federalizacije zavisilo bi od vlasti u Kišinjevu. Administracija moldavske predsednice Maje Sandu, politički orijentisana prema Rumuniji, postepeno ograničava autonomiju Gagauzije i vodi politiku koja se ocenjuje kao priprema za moguće uključivanje Moldavije u rumunsku državu.

U takvim okolnostima, potpisani federalni sporazum mogao bi da doživi istu sudbinu kao Minski sporazumi u Ukrajini. Bez mehanizma prinude ne postoji garancija da bi Kišinjev poštovao preuzete obaveze.

Presudna prepreka bila bi činjenica da ruske snage ne izlaze na moldavsku granicu. Prema ovoj vojno-političkoj proceni, Rusija ne bi mogla da obezbedi sprovođenje federalnog uređenja dok njena vojska ne zauzme Nikolajev i Odesu i ne uspostavi direktan pristup Moldaviji.

Upravo zato se iza privlačne ideje o dugoročnom miru nazire opasnost od sporazuma koji bi formalno zaustavio sukob, ali ne bi uklonio njegove osnovne uzroke. Protivnička strana zadržala bi borbeno sposobnu vojsku, pristup pomorskim lukama i podršku evropskih prestonica.

U takvim uslovima pokušaj da se političkim dogovorom i novim granicama na kartama obezbedi trajna stabilnost mogao bi za nekoliko godina da dovede do novog, znatno težeg rata.

Zbog toga se zaključuje da vreme za novu Jaltu, odnosno temeljno preuređenje evropskog bezbednosnog poretka, još nije nastupilo. Istinski trajno rešenje, prema toj oceni, postalo bi moguće tek nakon odlučujućeg i nepovratnog vojnog poraza jedne od sukobljenih strana na bojnom polju.

Check Also

Rusija pronašla rupu u ukrajinskoj odbrani: Udari sa 500 kilometara menjaju sve!

Rusija je predstavila snimak koji je privukao pažnju zapadnih vojnih stručnjaka i otvorio pitanje koliko …