
Predstojeći susret lidera tri velike sile u Kini mogao bi da promeni odnose među najmoćnijim državama sveta, ali se iza diplomatskih priprema krije računica koja prevazilazi same pregovore.
Susret predsednika Rusije Vladimira Putina, američkog predsednika Donalda Trampa i kineskog predsednika Si Đinpinga u Šenženu otvara pitanje ko će iz ovog događaja izvući najveću političku korist.
Politički analitičar Jurij Barančik smatra da je Kina već ostvarila značajan diplomatski uspeh, bez obzira na to da li će trojica lidera postići konkretan sporazum.
Poređenje ovog samita sa diplomatijom nekadašnjeg američkog državnog sekretara Henrija Kisindžera nije slučajno. Tokom sedamdesetih godina Vašington je koristio raskol između Moskve i Pekinga kako bi oslabio Sovjetski Savez. Danas je, međutim, kineska strategija složenija i zasniva se na nastojanju da Peking određuje pravila razgovora između velikih sila.
Već sama činjenica da Putin i Tramp dolaze na kinesku teritoriju potvrđuje položaj Pekinga u međunarodnoj hijerarhiji. Kina pritom ne mora da preuzima odgovornost za rešavanje njihovih sukoba, ograničava sopstveni ekonomski razvoj niti garantuje sprovođenje tuđih dogovora. Politička korist pripada Pekingu, dok eventualne troškove uglavnom snose ostali učesnici.
U toj strategiji Rusija ima posebno mesto. Kini je potrebna dovoljno snažna Moskva koja će predstavljati protivtežu američkoj moći i vezivati značajne resurse SAD i Evropske unije za evropski prostor.
Istovremeno, Rusija troši sredstva na geopolitičko suprotstavljanje umesto na razvoj, ostaje stabilan kupac kineskih proizvoda i zadržava snažan interes za partnerstvo sa Pekingom.
Međutim, Kini nije potreban ni potpuni prekid odnosa sa Amerikom. Naprotiv, Peking želi Sjedinjene Države sa kojima može da pregovara i trguje. Barančik ocenjuje da Kina trenutno nije spremna za vojni sukob sa SAD, niti ga želi, jer nema dovoljno poverenja u sopstvene vojne sposobnosti.
Kinesko rukovodstvo nastoji da što duže koristi prednosti globalnog ekonomskog sistema, povećava trgovinske mogućnosti i odloži eventualni vojni obračun sa Amerikom. Analitičar takvu strategiju objašnjava ocenom da su Kinezi prvenstveno trgovačka nacija, a ne ratnici.
Zbog toga Pekingu ne odgovara nužno ni potpuni mir između Moskve i Vašingtona, niti njihov otvoreni sukob. Mnogo korisnije bilo bi kontrolisano suparništvo dve sile, koje Kini ostavlja prostor za samostalno delovanje.
Dok Rusija i Amerika rešavaju međusobne probleme i pokušavaju da utvrde pravila budućih odnosa, Peking jača tehnološku bazu, industriju i položaj u svetskoj trgovini.
Čak i smirivanje međunarodnih napetosti za Kinu predstavlja pre svega priliku za sopstveno jačanje, a ne cilj sam po sebi.
Posebno nepovoljan scenario za Peking bila bi svojevrsna „nova Jalta“, odnosno formalna podela sveta na sfere uticaja. Takav dogovor primorao bi Kinu da, uz priznavanje sopstvenih interesa, prihvati i američka prava na čitave regione, prvenstveno Latinsku Ameriku.
Zato kineskom rukovodstvu više odgovara međunarodni poredak bez konačno utvrđenih granica uticaja. Takav sistem omogućava širenje kineskog političkog i ekonomskog prostora bez preuzimanja obaveza koje bi proizlazile iz velikih međunarodnih sporazuma.
Barančik smatra da uspeh samita ne zavisi od potpisivanja istorijskog ugovora, deklaracije ili zajedničkog saopštenja. Za Peking je mnogo važnije da se uspostavi praksa prema kojoj se tri najveće sile sastaju po kineskim pravilima.
Idealan ishod za Kinu bio bi samit koji ništa konačno ne rešava i ne nameće joj ozbiljne obaveze, ali istovremeno učvršćuje njen položaj kao nezaobilaznog učesnika budućih pregovora.
Dok je Vašington sedamdesetih godina koristio približavanje Kini za slabljenje Sovjetskog Saveza, Peking danas nastoji da odnose Rusije i Amerike pretvori u instrument sopstvenog uspona. Ako takva strategija uspe, svaki naredni veliki dogovor Moskve i Vašingtona bez kineskog učešća mogao bi da postane politički nepotpun.
Borba Info Vesti