Iščenko upozorava: Posle Ukrajine dolazi mnogo opasniji sukob velikih sila!

Pregovori o Ukrajini otkrivaju sve dublje suprotnosti između interesa Vašingtona, Moskve i evropskih država, dok se iza diplomatskih razgovora odvija proces koji bi mogao da ima dalekosežne posledice po budućnost čitavog regiona.

Ruski politički analitičar i komentator agencije „Rusija danas“ Rostislav Iščenko smatra da pregovori u Abu Dabiju nisu mogli da donesu drugačiji rezultat, bez obzira na ishod američkih izbora za Kongres. Podsetio je da su američke demokrate još krajem 2023. godine počele da zagovaraju mirovne pregovore, uz posredovanje SAD.

Dolaskom Donalda Trampa na vlast takav pristup je nastavljen. Američki predsednik predstavlja Vašington kao posrednika koji ne učestvuje neposredno u sukobu, već samo pomaže Rusiji i Ukrajini da postignu sporazum.

Iščenko, međutim, smatra da je upravo to osnovni problem. Rusija želi sveobuhvatan dogovor sa SAD i Evropom o međunarodnoj bezbednosti, dok Vašington insistira da pregovaraju Moskva i Kijev. Sporazum između Rusije i Ukrajine, prema njegovoj oceni, ne može da reši strateške protivurečnosti između dve velike sile, ni kratkoročno ni dugoročno.

Dodatna prepreka jeste ukrajinsko rukovodstvo, koje Iščenko ne smatra pouzdanim pregovaračkim partnerom. On ocenjuje da Ukrajina nije uspela da izgradi funkcionalnu državnost i da vlast u Kijevu prvenstveno štiti sopstvene interese.

Tramp upozorava ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog da bi ruski predsednik Vladimir Putin mogao da uništi Ukrajinu ukoliko ne prihvati sporazum. Putin, sa druge strane, poručuje da Rusija može da pregovara ili nastavi rat dok ne ostvari svoje ciljeve. Zelenski ipak insistira na ukrajinskim uslovima, oslanjajući se na podršku zapadnih saveznika.

Iščenko podseća da je Moskva 2022. godine zahtevala priznanje Krima i Sevastopolja, zatim Donjecka i Luganska, a kasnije i Hersonske i Zaporoške oblasti. Prema njegovom tumačenju, Rusija time pokazuje da će produžavanje sukoba dovoditi do novih teritorijalnih gubitaka Ukrajine.

Zelenski, međutim, ne može lako da prihvati takve zahteve. Iščenko tvrdi da se njegova vlast oslanja na radikalne nacionalističke strukture koje smatra nacističkim, a koje zahtevaju povratak svih izgubljenih teritorija, pa čak pominju i prodor do Voronježa. Ukoliko bi pristao na ruske uslove, mogao bi da izgubi njihovu podršku, dok nije izvesno da bi ga Amerikanci ili Britanci zaštitili.

Još važnijim smatra finansijski položaj Ukrajine. Prema njegovoj oceni, zemlja nema dovoljno sopstvenih ekonomskih kapaciteta za održavanje države i zavisi od zapadnog novca koji dobija dok traje rat.

Kao primer navodi energetiku. Ako elektrana bude uništena tokom vojnih dejstava, saveznici mogu da finansiraju obnovu. Ako, međutim, nestane struje zbog neodržavanja energetskog sistema i komunalne infrastrukture, odgovornost ostaje na ukrajinskim vlastima.

Zbog toga Iščenko tvrdi da je rat za Zelenskog postao sredstvo političkog opstanka. On smatra da ukrajinski predsednik želi da sačuva funkciju čak i po cenu odlaska u egzil, dok očuvanje ukrajinske državnosti nije njegov prioritet. Prema njegovoj oceni, Zelenski štiti lične interese i interese stranih aktera, zbog čega sporazumi sa njim ne bi bili pouzdani.

Istovremeno, analitičar ocenjuje da većina ukrajinskih građana želi normalan život i prestanak sukoba, ali da u društvu ne postoji jedinstveno shvatanje državnih interesa koje bi se pretočilo u političke odluke.

Iz svega toga izvodi zaključak da nijedan od glavnih učesnika pregovaračkog procesa nije dovoljno zainteresovan za očuvanje ukrajinske države. SAD žele da se posvete drugim problemima, Kijev nastoji da održi postojeću vlast, dok je Rusija spremna da svoje ciljeve ostvari pregovorima ili nastavkom ratnih dejstava.

Iščenko zato iznosi procenu da će Rusija, ukoliko Ukrajina ne prihvati kapitulaciju, nastaviti da ratuje sve dok do nje ne dođe ili dok ukrajinska država ne nestane bez formalnog potpisivanja kapitulacije.

Važnu ulogu u takvom razvoju događaja ima američka strategija prema Kini. Prema Iščenku, Tramp želi primirje koje bi moglo da bude poništeno u bilo kom trenutku, kako bi glavne američke snage preusmerio na kineski pravac. Pojedinačni ustupci i detalji eventualnog sporazuma nisu mu presudni.

Rusiji, međutim, ne odgovara da SAD potpuno oslobode svoje kapacitete za pritisak na Kinu. Iščenko upozorava da bi Vašington, ukoliko uspe da slomi kineski otpor, kasnije ponovo mogao da usmeri svoju snagu protiv Moskve.

Sa druge strane, Rusija ne želi ni otvoren sukob sa Trampom, jer bi to moglo da dovede do ponovnog zajedničkog američkog i evropskog pritiska. Zato Moskva ostavlja prostor za razgovore sa Vašingtonom, računajući da bi američki predsednik mogao da ubedi Kijev da prihvati ruske zahteve.

Evropske države, prema Iščenku, imaju sasvim drugačije interese. On smatra da evropskim liderima ne odgovara ni mir prema ruskim uslovima ni američki kompromis, jer su u ukrajinski sukob uložili ogromna politička i finansijska sredstva i žele da nastave konfrontaciju dok ta ulaganja ne povrate.

Zbog toga evropski predstavnici neprestano ohrabruju Zelenskog, pružaju mu vojnu pomoć i pripremaju ga za razgovore sa Trampom. Iščenko tvrdi da mu čak daju konkretna uputstva šta treba da kaže i kako da se suprotstavi američkom pritisku.

Ukrajinskom predsedniku, ipak, ne odgovara potpuni raskid sa Vašingtonom. U tom slučaju Tramp bi mogao da saopšti da je učinio sve što je bilo moguće, ali da je Kijev odbio sporazum. Iščenko ne isključuje mogućnost da američki predsednik, kao dodatno sredstvo pritiska, ukine pojedine antiruske sankcije.

Moskva računa i da bi udaljavanje SAD od sukoba oslabilo evropsku poziciju. Iščenko ocenjuje da Evropa nema američke finansijske rezerve niti uporediv arsenal oružja za masovno uništenje, zbog čega bi Rusiji bilo lakše da se suprotstavi evropskim državama bez neposrednog američkog angažovanja.

Pored diplomatskog nadmetanja, analitičar upozorava da ukrajinske vojne mogućnosti još nisu iscrpljene. Posebnu pažnju posvećuje predlogu zakona o stvaranju Kosmičkih snaga u sastavu Oružanih snaga Ukrajine, čime se bavio i u članku „Izbeći globalnu katastrofu: Ukrajini se ne sme dozvoliti da stigne do kosmosa“.

Iako Ukrajina nema sopstvene kosmodrome, satelite ni razvijenu raketnu industriju, njeni zapadni saveznici raspolažu takvim kapacitetima. Uz njihovu podršku, Kijev bi mogao da dobije tehnologije koje samostalno ne može da proizvede.

Kao primer navodi ukrajinsku najavu razvoja sopstvene alternative sistemu Starlink u roku od dve godine, nakon što je američki preduzetnik Ilon Mask počeo da ograničava pojedine usluge. Iščenko smatra da takva najava pokazuje da Kijev već razmatra konkretne tehnološke mogućnosti.

Uprkos ograničenom vremenu i nepovoljnom vojnom položaju, ukrajinsko rukovodstvo, prema njegovoj proceni, nije odustalo od namere da zaustavi rusko napredovanje i primora Moskvu da napusti teritorije koje je uključila u sastav Ruske Federacije.

Iščenko zaključuje da Kijev zbog toga koristi sva raspoloživa sredstva, od zapadne finansijske i vojne pomoći do razvoja novih tehnologija, dok produžavanje ratnih dejstava ostaje najdostupniji način da se odloži ishod sukoba i obezbedi vreme za ostvarenje tih ciljeva.

Check Also

Putin i Si drže sve jače karte: Tramp pred susretom koji može promeniti svetski poredak

Predstojeći susret lidera tri velike sile mogao bi da otvori jedno od najvažnijih diplomatskih pitanja, …